Glavna djelatnost u ovom dijelu svijeta ipak nije turizam, nego sisanje. Mala duda u ustima i srči koliko možeš

Ilustracija

Čini se da je Filip Zoričić ostao usamljen u zahtjevu da se sredstva za financiranje stranaka u Puli značajno smanje. Ako je suditi po prošloj sjednici Vijeća, na kojoj je taj prijedlog iznio Zoričićev vijećnik Kristijan Biteri, svi redom su protiv da im se izbije pokoja kuna iz džepa. Zoričić je jučer najavio da će ustrajati na prijedlogu i tražiti da se sredstva za stranke smanje sa 720.000 na 300.000 kuna, ali već sada je jasno da od toga neće biti ništa. Sasvim očekivano, političari neće prihvatiti odluku kojom će sami sebi uskratiti novac. Pa nisu s bukve pali, je li?

Može se raspravljati o tome je li ovaj prijedlog Zoričićevaca najobičniji populizam ili realna potreba. Zahvaća li gradonačelnik Pule, uoči mogućih novih izbora, još jednom u staru dobru vreću dodvoravanja masama, koja ga je i dovela na vlast, ili strankama doista treba oduzeti dio dotacija i podijeliti ih nekome drugome?

Argument stranaka je da im je taj novac potreban za rad. Inače bi, kažu, morali nabaviti sredstva na drugi način, što bi otvorilo prostor za korupciju. Taj argument donekle ima smisla, ali samo pod uvjetom da stranke rade nešto korisno, u što valja ozbiljno sumnjati. Jer osim što promoviraju svoje ljude za izbore i dogovaraju strategiju i politike na sastancima, stranke ne rade manje-više ništa. Čemu onda taj novac za njih i što se njime zapravo plaća? Najam stranačkih prostorija? Struja i voda? Čips i smoki? Mineralna? Big Mac za tajnika ako ogladni?

Koje god troškove stranke imaju, trebale bi ih namiriti od članarina, pa neka članovi sami financiraju svoje stranačke potrebe. Tko želi biti u stranci, neka se isprsi za svoje ideale. Govoriti da bi manje novca iz proračuna značilo više korupcije nešto je poput emocionalne ucjene. Puljani, platite nas vi, jer ćemo inače tražiti mito! Da strankama novac ne treba pokazali su uostalom i prošli izbori u Puli, na kojima je pobijedio kandidat koji stranku nije ni imao.

No i u ovoj priči, kao i u brojnim drugima, dolazi se do istog zaključka. Sve se na koncu svodi na čerupanje proračuna, a jedini princip kojeg se svi pridržavaju je "uzet ću ja, da ne bi uzeo netko drugi". Od stoljeća sedmog glavna djelatnost u ovom dijelu svijeta ipak nije turizam, nego sisanje. Mala duda u ustima i srči koliko možeš.

Stoga je prijedlog Filipa Zoričića zapravo dobar prijedlog, jer uvijek je dobro kada se nekoga otkači s dude. Javni novac trebao bi biti namijenjen samo onima koji realno, zbog zdravstvenih razloga, nisu u stanju sami se pobrinuti za sebe. Svi drugi neka se snađu, pogotovo ako je riječ o inkubatorima sadašnjih i budućih uhljeba, koji se još nazivaju i stranke.

Taj stupanj razmišljanja, međutim, hrvatski političari uglavnom nisu dosegli. Stoga će inicijativa Nezavisne liste Filipa Zoričića za smanjenjem para za stranke biti uspješna, iako neće uspjeti. Ali napravit će barem mali pomak u pravom smjeru.