Ništa slađe i draže Ivani i Kreši nije bilo doli popiti kavicu nakon ukusnog ručka. Ivana je bila Dalmatinka pa je u miraz Kreši donijela i svoje umijeće pripreme dalmatinske spize. A Kreši, kontinentalcu to nije teško padalo na želudac. Obožavao je plavu, morsku kuhinju. Ali danas je bio Uskrs i Ivana je, običajno, ispekla janjetinu s mladim krumpirima. Siti su se zavalili u fotelje te uz domaću i blagoslovljenu uskršnju sirnicu spokojno srkali kavicu.

Bila je ovo njihova prva proslava Uskrsa bez prisutnosti djece u domu. Odveli su ih prošli vikend k njezinim roditeljima na more da tamo provedu školske proljetne praznike. Ne viđaju ih nona i nono često tijekom godine i svaki dan proveden zajedno trebao im je biti najveći blagdan. U odsustvu klinaca Ivana i Krešo osvijestili su da još od dolaska djece na svijet nisu uživali jedno u drugom kao u proteklom tjednu. Treba tu ljubav povremeno osvježiti bili su suglasni u toj nakani.

Pa ipak, Ivana je odjednom, molećivim majčinskim nagonom prozborila: "Ali što misliš da se ipak nakratko zaletimo do staraca i klinaca pa ih iznenadimo? Uskrs je ipak naš najveći kršćanski praznik i prilika da budemo svi na okupu." Krešo je dijelio njezino mišljenje, ali nije htio prvi to predložiti znajući koliko je žudjela da provedu nekoliko dana sami.

- Treba nam oko tri sata vožnje da se spustimo Dalmatinom do mora jer danas neće biti gužve na auto-cesti, rekao je kimajući.

- Ubacit ću samo par krpica u kofer i napuniti nesesere, kazala je Ivana ustavši hitro od stola s osmijehom, poljubivši ga u čelo. Otvarala je ormare i brzim pokretima slagala ono najnužnije od odjeće. Vratit će se navečer na uskršnji ponedjeljak pa je zaista ciljala na najnužnije.

Cvrkutala je u sebi kao ptičica od sreće. Potrajalo je to pretresanje ormara nekih petnaestak, vrlo poletnih minuta, a onda je s koferom ušla u dnevnu sobu i zatekla Krešu kako leži nepomično na kauču, blijed poput kreča. Osjetila je nešto kolebljivo i veliku nelagodu u sebi, ne kontrolirajući se, zbunjeno je upitala: "Odustao si?" On je ostao ukočen, djelovao je skamenjeno, stisnuta pogleda, s grašcima znoja na čelu jedva pustivši glas iz sebe, ali još pribran procijedio je: "Ivana, pozlilo mi je. Ne osjećam se dobro. Nemoj se uspaničiti. Nazovi hitnu pomoć. I slušaj sve moje upute," ispresijecano je govorio u strahu od njezina nesnalaženja, a riječi su mu se činile teške nekoliko tona.

Davao joj je upute u kojim ladicama su njegovi osobni dokumenti, gdje stoje sve uplatnice za režijske troškove, uplatnice i ugovori s bankom za stambeni kredit, kreditne kartice, štedne knjižice i svi ostali papiri koji se tiču financiranja kućanstva o čemu je on kao glava kuće brinuo. Ivana je bila upoznata i konzultirana o svemu, ali Krešo bi onako, kao tradicionalni muž, sve to odrađivao u praksi. Ustvari, imala je sreće da je njezina jedina briga bila trošiti novac, za kojekakve potrepštine.

Ovo ili ono. Sve što zatreba, pa i na otmjenu garderobu s potpisom svjetskih modnih kreatora, namijenjenu za neka specijalna događanja ili domjenke u njihovu idiličnu životu. Krešo je bio priznati profesor na fakultetu i kardiokirurg u KBC-u poznat izvan granica države. Bio je pozivan na brojne svjetske zdravstvene kongrese i kretao se u visokim, elitnim krugovima. Zato je danas nedvojbeno u sebi i prepoznao simptome srčanog infarkta, simptome o kojima je toliko znao što iz teorije, a još više iz višegodišnjeg iskustva, pa je Ivanu s razlogom steglo od pretkazanja loših vijesti i fizičke patnje oko grudi. Podrhtavala je kao nemoćan listić na zapusima vjetra, dok se on užasno mučio izgovarati što joj je činiti. Zar je moguće da se upravo njemu dogodilo postati pacijent kojemu u ovom trenutku hitnoće ne može pružiti nikakvu pomoć jer ga bol vuče kao uteg u mračni ponor?

Zatekao se na drugoj strani zle kobi. I bio svjestan svega što mu se događalo dok su se bolovi u prsima intenzivirali. Kola hitne pomoći dojurila su za nekih pet minuta. Na nosilima su ga ukrcali u vozilo, a Ivana je uz liječnika i medicinsku sestru, potpuno hipnotizirana, u nekoj drugoj dimenziji sjela uz njega.

Operacijska sala u KBC-u bila je pripravna za težak zahvat na srcu. Upravo onakav u kakvima se Krešo specijalizirao godinama i postao najistaknutiji među kolegama. Najveći problem koji se pojavio je, što tog uskršnjeg dana nisu mogli doći žurno do kardiokirurga. Mnogi su liječnici otputovali izvan grada na odmor. Dojurila je usplahirena i užasnuta njegova dugogodišnja kolegica Neda i to s turbanom na glavi, odnosno ručnikom omotanim oko kose u formi turbana. Baš je bila oprala kosu kadli joj je zazvonio telefon i pozvali su je da hitno dođe na intervenciju jer je Krešo doživio srčani infarkt. Sve je bilo spremno za početak operacije.

Ivana je ostala sama ispred staklene pregrade koja ju je dijelila od netom uspavanog Kreše. U šoku i nevjerici obujmila je i zagrlila veliki stup u hodniku, jedini oslonac u tom životnom trenutku u kojem joj je tlo počelo izmicati pod nogama. Zemljina kora bila je mirna, ali zato je Ivana podrhtavala a kasnije se tresla svom žestinom kao da je zagrlila strujni krug, a ne nosivi stup bolničkog hodnika. Njezin su život sekunde dijelile od obiteljske katastrofe.

U jednom momentu je u operacijskoj sali ugledala na ekranu ravnu crtu kako se zlokobno proteže na velikom aparatu uz operacijski stol i čula njegovo odvratno pištanje, a na licima medicinskog tima, unatoč maskama na licu, mogla je nazrijeti izraze zaprepaštenja. "Izgubili smo ga…", čula je tada Nedine traumatične riječi. Ivana se obeshrabreno priljubila još snažnije za stup, a bujica vrelih suza sjurila joj se niz lice. Jeza je prodrla iz nepoznatih dubina te je stala cijelim bićem očajnički ridati.

Otklizala je onda slomljena niz stup kao da je namašćen i pokušavala zatvoriti oči pred istinom. Ne pamti koliko se nalazila u takvom rastrojenu stanju, ili možda i pomračena uma, ali činilo joj se cijelu vječnost, sve dok odjednom iza tamne zavjese svojih vjeđa Ivana nije osjetila da joj se u tijelo uvlači neki fluidan spokoj i blaženo se razlijeva do svake periferne žilice, praćen istodobno zvonkom i umirujućom glazbom unisonih pjevača uz zvuke harfe, dok su milozvučno izvodili anđeoske psalme. Aleluja, aleluja…

Fantastična melodija koja je dopirala do nje silazila je iz daleke visine, ali boja glasova bila je kristalno jasna i sve glasnija pa joj se pričinjalo kako se masa nepoznatih pjevača radosno kreće prema njoj. Ali umjesto susreta, prenula ju je Neda uzviknuvši: "Vratio nam se Krešo, vratio!" Vrlo skoro pojavile su se odnekud i dvije medicinske sestre s bolničkog odjela, uhvatile Ivanu pod ruke, podigle ju tješeći i uspokojivši da je ono najgore prošlo. Po završetku operacije Neda joj je priznala kritičnost slučaja i

težinu zahvata, ali je Kreši sada stanje stabilizirano i izvan je životne opasnosti. "Imao je sreće, kao i mi s njime. U medicini se događaju čuda. Smatrajte uskršnjim čudom ovo što je preživio. Zaista, čudo!", emotivno je rekla Neda i vlažnih očiju nježno zagrlila Ivanu.

Nekoliko dana nakon operacije, čim se Krešo pribrao, dvojeći, hoće ili neće, obratio se s dozom opreza Ivani, znajući koliko je njoj poznato da je on vodeći znanstvenik, stručnjak koji za sve pojave u medicini, pa i za medicinske fenomene, ima stručno i iskustveno objašnjenje. Nije bio predan vjeri, osim običajno, dok je Ivana stekla duboki vjerski odgoj.

- Ivana, znam da sam doživio kliničku smrt. No moram ti priznati da mi se otvorio novi prozor u život i da je to bilo najdivnije osjećanje u mom životu. To je duhovno putovanje neopisivo prepričati. Napuštao sam svoje tijelo, ostavljajući sve terete i tjeskobe u njemu, da bi neki moj drugi Ja oslobođen svih boli iz tjelesnog oklopa, blaženo lebdio poput prozračnog oblačka nekim dugačkim prolazom prema blještavoj svjetlosti na kraju tog puta. U tom blaženstvu čitavo me vrijeme pratio anđeoski zbor svojim milozvučnim glasovima kličući Aleluja, aleluja…što me ispunjavalo nadom da ulazim u neku bolju stranu života. Ne znam je li to vodilo u raj, nisam bio svjestan sebe.

Onda se na vratima te svjetlosti pojavio blagi lik moje pokojne majke koja me majčinski zaljubljeno motrila pa zatim uhvatila za ruku kao da mi šapće: "Sine moj mili još nije kucnuo tvoj čas. Nisi dovršio sve poslove na Zemlji" i odgurnula me od sebe svom silinom, toliko snažno da sam iznenada sunovratio u tijelo osjetivši fizičku bol, težak hropac i težinu vlastita tijela. Znao sam da sam opet u njemu. Bio je to povratak u zemaljski život", pričao je sentimentalno, ali lišen patetike Krešo, još u vidljivoj prisutnosti nevjerice zbog proživljenoga. I bio je svjestan faktičnoga, no ovoga puta njegova znanost i stručnost nisu imale objašnjenje za tu pojavu.

Dogodilo mu se, ustvari čudo, a za to ne postoji nikakvo znanstveno objašnjenje.

Potvrdu svojoj vjeri i milosti uskrsloga Isusa koji je vratio život Kreši na sam Uskrs, odlučila je Ivana potražiti u svakidašnjem životu. Htjela je biti sigurna, uvjeriti se da li su oni milozvučni, fantastični glasovi koje je slušala grleći stup pripadali nekim pacijentima s bolničkog odjela pa se stoga već sljedećeg dana uputila u KBC na najviši kat zgrade, onaj zadnji gdje se nalazio Odjel Otorinolaringologije. "Je li moguće da su ovdje smještani neki pacijenti možda po profesiji glazbenici pa su jučer uvježbavali glasove i pjevali?", zdvajala je pitajući šefa odjela. I da nije bila Krešina supruga i da on nije doživio srčani infarkt za koji su već čule njegove sve kolege liječnici, pomislio bi da je zbog postavljena pitanja Ivana skrenula. A ovako je još sve pripisivao njezinu stanju šoka.

Zato je nakon Krešina opisa proživljenoga Ivana povjerovala u svaku njegovu riječ, osobito u anđeoski zbor koji je njihovu emotivnu vezu i duhovnu bliskost povezao u bivanju i nakon ovog zemaljskog života u kojem ljudi ograničeno tavore u svojoj racionalnoj dimenziji, gubeći se u materijalističkom ludilu. Misleći da su intaktni od nekog drugog oblika života, odnosno smrti. Ivana i Krešo su imali nesagledivo veliku sreću i blagoslov promijeniti percepciju na prizore iz svog života jer su im anđeli premrežili granice između ovostrana i onostrana života osvijestivši da je stvarnost vječna.

Povezane vijesti

• SANJA BOSNIĆ: Znala sam da moji sugrađani neće ostati ravnodušni
• MIRELA HOLY SE VRAĆA U SDP? "Razgovarala sam s Bernardićem,ali ne mogu još govoriti o tome"
• Konferencija: Doznake od iseljenika iz inozemstva važan dio bilance