Ne zna se točno gdje je to bilo i kada, ali se zna da je takav razgovor vođen. Svjedoka zasad nema, a on je, otprilike se nagađa, zvučao ovako. "Dakle, nemojte da ta Žižovićeva knjiga, ta njegova "Stranka", dođe na police! Pokupujte svu nakladu! Sve do jedne, do zadnje knjige", urlao je On.

"Ali ne možemo to napraviti. Druge nas knjižare buše. One su je već otkupile", pravdala se Osoba s druge strane žice. Usplahirena i beskrajno preplašena dok je On urlao u telefonsku slušalicu.

"Pa kako je to moguće? Ubijte tu pisanu riječ! Ne dajte toj knjizi da ugleda svjetlo dana." On je neumoljiv. Traži nemoguće. Ta mu je Osoba, i njemu i njima, beskrajno lojalna, do te mjere da joj drugi član bračne zajednice otvoreno zamjera tu jeftinu političku isključivost. Ali Osoba vjeruje u njega. Kad bi On s nebodera skočio u ambis, Osoba bi skočila za njim i zrakom poletjela samo da njemu ublaži pad. 

"Zajebat ćemo čitatelje" 

"Moramo se nekako oprati i iskobeljati iz ove situacije. Sve što možemo napraviti je sljedeće: kupit ćemo tu prokletu knjigu tog prokletog Žižovića, tu njegovu "Stranku". I nećemo je staviti na police. Zajebat ćemo ih. Knjiga je formalno kupljena, ali neće biti dostupna građanima. Čitači knjiga preko nas do nje neće doći. Obzirom da se knjige malo kupuju, a puno više posuđuju, spriječit ćemo da se masovno proširi među ljudima." To što je Osoba rekla čak mu je postalo prihvatljivo. OK, sanacija štete, držanje situacije pod barem djelomičnom kontrolom. Raspoloženje mu se počelo popravljati. Važno je da suradnici razmišljaju, znaju prioritete i traže rješenja. A onda, kao grom iz vedra neba, iz ustiju te lojalne i vječne Osobe izašla je glupost stoljeća.

"Nego, ta "Stranka", što piše taj Žižović, jesmo li to mi? Čula sam da neki naši tako govore pa, eto, da vas pitam." Naivna, upitala je Osoba ono što svi misle, ali se ne usuđuju o tome javno progovoriti. Muk. Tišina kao najmoćnije oružje. Povremeno se čuje se samo njegovo ubrzano disanje. "Isuse Bože", pomislila je Osoba, On će sada eruptirati. Je li doista teška pogreška postaviti takvo pitanje? A bračni drug često je Osobi znao reći - ne pričaj što te se ne pita! Ne pametuj jer oni takve ne vole! Znači, šuti! I još su mene zaposlili, znao bi reći bračni drug. On se pak suzdržavao da ne pobjesni. Nakon desetak sekundi se pribrao. Ipak se smirio. Barem naizgled.

"Odi s milim Bogom", zaključio je razgovor i umorno spustio slušalicu…

Ne bi "Stranka", teška i zahtjevna knjiga vrhunskog novinara Glasa Istre Bojana Žižovića bila predmet pisanja da u nedjeljno jutro HTV nije prikazao kultni film "Gradić Peyton". Scenarij koji će pametnog gledatelja prikovati uz televiziju, jaki dijalozi, prepuni inteligentnog nadigravanja i intelektualnog nadmudrivanja, obiteljske nesuglasice i različiti pogledi na stvarnost. Sukob liberalnog i zastarjelog, naprednog i nazadnjačkog. Sve je to "Gradić Peyton" u kojem društveni licemjeri žele zabraniti knjigu "Samuelov dvorac" jer navodno dovodi u pitanje sustav vrijednosti postavljen po njihovim kriterijima. Oni iz utvrde zadrtosti i lažnog morala protive se knjizi kao najvećem izrazu slobode javne riječi na sve moguće načine. Agresivno nasrću na glavnog lika, isto kao i na autoricu, a najviše na ravnatelja škole koji je želi u knjižnici kao štivo dostupno svima koji su zainteresirani. Argumenti licemjera su slabašni, ali je buka koju stvaraju velika.

Ipak, pobjeđuje logika, razum i, ključno, sloboda riječi. Posebno pisane koja je plod fikcije, često i s nekim elementima stvarnosti kako je autor doživljava. To je, uostalom, njegovo diskrecijsko pravo. U "Gradiću Peytonu" knjiga "Samuelov dvorac", iako je podijelila njegove građane, ugledala je svjetlo dana. "Stranka" Bojana Žižovića u Puli nije. Gradska knjižnica Pula, čiji je osnivač Grad Pula, kupila je tu knjigu, ali je nije katalogizirala. To je kao kad nogometni klub kupi igrača samo da oslabi konkurenciju ili da on ne bi igrao. To je isto kao i kad političar u svom selu na svim prodajnim mjestima pokupuje cjelokupnu naknadu dnevnih novina koje su ga uhvatile u koruptivnom poslu pa naivno misli da će tako spriječiti širenje istine. Gdje je poanta?

 Bunkeriranje "Stranke"

 Pa u tome da je Gradska knjižnica Pula kupila Žižovićevu knjigu, ali ona javnosti nije dostupna. Tamo negdje duboko skrivena čami u mraku, vlazi i promrzlosti skladišta u suterenu. Zabranjena, proskribirana, stavljena van zakona i osuđena na smrt. Oni koji su donijeli sramotnu odluku o bunkeriranju "Stranke", čiji im se sadržaj iz samo njima poznatih razloga ne sviđa i krivo ga, jeftino i krajnje simplificirano povezuju s nekim događajima unutar svoje stranke, nedjeljno bi jutro umjesto buđenja iz alkoholnih para trebali provoditi uz gledanje pametnih filmova i pronalaženje njihovog smisla. Tko misli da mu je neprijatelj knjiga s čijim se sadržajem nužno ne mora slagati nije svoj. I može biti opasan.

Treba se samo podsjetiti nacističke paleži knjiga, kampanje kojoj je cilj bio spaljivanje svih knjiga i drugih tiskovina koje su bile suprotne nacističkim uvjerenjima i političkim stavovima. OK, nije Žižović Bertolt Brecht, Albert Einstein, Freud, ili Remarq kojima su nacisti palili sve što im je došlu pod ruku, ali pisac je – pisac, a knjiga je – knjiga. "Stranka" će svoj put do čitatelja pronaći, zabranama i skrivanjima usprkos. I usprkos činjenici da neki žele da "Stranka" nestane u vatri, njene se riječi, rečenice i misli neće pretvoriti u pepeo koji će vjetar razvući posvuda po Poluotoku. Neće, jer svaka knjiga zaslužuje živjeti pa i Žižovićeva "Stranka", za koju u Gradskoj knjižnici Pula nema mjesta, ali ima za Hitlerov "Mein Kampf". Blagi Bože…

Povezane vijesti

• OSNOVANI DEMOKRATI, nova parlamentarna stranka na čelu s Mirandom Mrsićem
• Buzetska SDP-ovka izbačena iz stranke zbog IZJAVE GLASU ISTRE I OBJAVA NA FACEBOOKU
• Bandić novinarkama poručio da "GRAKĆU KAO VRANE": 'Nikoga ja nisam kupovao, ljudi nisu roba'