PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPula: Arome domaćih lazanja

Baby Lasagna / Robert Matteoni (Snimio: Nel Pavletić/Pixsell / Arhiva Glasa Istre)

Baby Lasagna / Robert Matteoni (Snimio: Nel Pavletić/Pixsell / Arhiva Glasa Istre)


Početkom 1990-ih godina nogometaši Zagreba su pripreme za povratak u prvu jugo ligu odrađivali u Puli. Tako sam imao priliku za više razgovora s velikanom Dražanom Jerkovićem. Tada direktor Zagreba, nekad plavi devet i jedan od najboljih centarfora u povijesti domaćeg nogometa, pitao je preporuku za neki dobar "restorančić". Jerković, pravi gurman, je želio nešto izvorno, domaće, gastronomsko i u ambijentu jer je "zasićen uobičajenim ponudama". Sjetih se odmah jedne konobe, tada posebnije, osam kilometara od Pule. Ambijent tipično istrijanski, kamen i rustika, veliko ognjišće i ugodni domaćini. Nisam bio siguran hoće li mu se dopasti, a znao sam da će me zafrkavati ako bude lošije od očekivanja. Bio je takav tip, dobroćudno gunđalo. Karakterno čvrst kao stijena, nije se libio vlastodršcima u bivšoj državi, ali i samostalnoj Hrvatskoj, javno izreći kritičke teze. Zato ga politika nikad nije voljela, kao ni vladari HR nogometa, vjerodostojnošću kod ljudi, njegove su izjave bile muke za njih.

Par dana kasnije došao sam u Histriju vidjeti kako mu je bilo. Naletio sam na oružara Zagreba, a to su najinformiraniji ljudi u klubovima, koji je kazao "direktor je opet u onoj konobi". Dvije večeri zaredom, a tog dana i za ručak. U prijevodu, Jerkoviću je "to bilo to".

- Mali - kazao mi je popodne na treningu - one lazanje i sve tamo, zbilja je posebno. Vino je top. Mislim da u Istri trebate baš takve stvari promicati, domaće. Vratit ću se Jerkoviću.

Do tjedan pred EUROsong, zaokupljen i poslom za skorašnji EURO (nogomet), bio sam među onima koji nisu mogli spoznati nastanak jednog svježeg, izvornog i moćnog "domaćeg". Baby Lasagna, odzvanjalo bi tek kao prepoznatljiv naziv, dok ga je HRT promicao kao najvećeg favorita za pobjedu. Po desetljećima iskustva s našim folklornim uvjerenjima kako smo u svemu top, tako sam ovlaš tretirao i te sigurne najave. Onda me prilog u dnevniku dan uoči polufinala jako zainteresirao. Stariji i mladi ljudi, žene i muškarci, o djeci da ne govorimo, svi su odreda u kameru iskazivali dvije stvari koje moraju privući pažnju. Prvo, svi će navijati svim srcem jer je pjesma super, a drugo, što je bilo intrigantnije, kod svih generacija jedinstveni doživljaj naglašene pozitive i topline prema Baby Lasagni. U Hrvatskoj, realno gledano, jedinstvenost je danas raritetno stanje. Kad su u pitanju ukusi, a glazba i dojmovi uz nju pogotovo su sklisko područje, kao i u nogometu, onda je to još rjeđe. U sada već 44 godine novinarskog djelovanja, što podrazumijeva kontinuirano funkcioniranje u odnosima s ljudima, a posljedično donosi iskustvo procjene, već na detaljima se pohvataju doživljaji javnosti. Od tog priloga jedva sam dočekao polufinalnu večer i spoznaju što toliko posebnog ima BL da ga se tako posebno jedinstveno doživljava u cijeloj zemlji. Niti pjeva na hrvatskom, niti je pjesma neki uobičajeni glazbeni đir ovih prostora, niti je on sa svojom ekipom poznatiji široj javnosti, a još manje se isticao nekom agresivnom retorikom u medijima, frazama za pridobivanje masa ili glamuroznim samopromocijama. Naprotiv, u razgovorima s ekipom HRT-a na licu mjesta, u Malmeu, pričao je obične stvari, o ćentrinima, mačkama, Umagu, Kašteliru, mami, tati, bratu, curi, nonićima, o pizzi, a i anksioznosti, iako je u pravilu djelovao tako cool. I spontano mi je došla misao, oduševio je mase jer izvan onih tri minuta eksplozije energije Baby Lasagne, na pozornici sve ostalo je Marko Purišić. Izvorno. Neke se stvari jednostavno ne mogu odglumiti, koliko god se trudili. I na stranu povijest koja se dogodila u Malmeu, a koja će usmjeriti budućnost Baby Lasagne, puno toga odaju spontane suze koje je Marko Purišić otpustio na spektakularnom dočeku u Zagrebu. Slapovi emocija koje je živio u proteklom razdoblju negdje su ga morale preplaviti. Emocije su vrh svega, onaj koji može one pozitivne izazivati i širiti među svekolikom masom, taj ima neki poseban dar. Marko Purišić, osim glazbenog mu talenta, ima taj dar. Nije ga stekao kroz projekt EUROsong. Svojim ponašanjem i djelovanjem odaje da je to izvorno njegova osobnost. Neki to zovu karizma. Hoće li otpjevati svjetski hit kojeg je sam stvarao, hoće li u trenutku spoznaje da je "za malo" ostao drugi čestitati i pohvaliti pobjednika, hoće li u vrtlogu svakojakih pritisaka, pogotovo medija, zadržati isti staloženi ton razgovora i stavova, hoće li sretan jedva dočekati zagrliti mamu i tatu ili će zahvaliti Vladi na nagradi od 50 tisuća eura i usmjeriti je potrebitijima, dakle kako god, on sve to radi tako ljudski obično i jednostavno. I zato je osvojio mlado i staro. Tu i šire.

Prije dvadesetak godina bio sam na dočeku svjetskog i olimpijskog prvaka, Maga iz Umaga, Lina Červara. Padala je kiša, kao i na dočeku Baby Lasagne. Simbolična natopljena emocija u okruženju sugrađana. S pravom ponosnih na svoje junake različitih, ali ljudima značajnih djela. I ovdje se vraćam na legendu Jerkovića. Kad smo se u Zagrebu jednom sreli na intervjuu za posebno izdanje najave SP-a 2006, sjeli smo uz kavu u znanom restoranu u centru. Rekoh mu, hoćete li ručati ili…

- Čuj, sada kada je kod vas dolje senzacionalan izbor konoba, imate predobra domaća jela i vrhunska vina i stalno mi prijatelji prepričavaju kako su dobro jeli i proveli se u nekom agroturizmu, i među ugodnim tamošnjim ljudima, sad bi ti da jedemo ovdje.

"Možemo i "dolje" kad god želite".

- Znam da, i rado bih odmah išao u Istru. Vjerojatno niste ni svjesni u kojoj oazi živite, ne samo zbog afirmacije gastronomske priče, ljepote kraja i dobrih ljudi. Nažalost, zdravlje mi ne dopušta putovanje, moram paziti i na dijetu. Ne smijem gledati ni utakmice zbog srca.

Trpko se nasmijao sam sebi, ali ono što je kazao bio je čvrst stav onog kojeg nije briga što drugi misle jer je imao iskustva.

Vraćajući se s tog, ali i brojnih drugih nogometnih putovanja po svijetu, u dugim satima vožnje, a pogotovo kad bih prošao tunel Učku, često se sjetih promišljanja Jerkovića i niza drugih ljudi, koji su mi slično govorili o ljepotama Istre, načinu življenja, njenim izvornim vrijednostima koje "netko" čuva i promiče. Pričali su s uvažavanjem, gdje god i dozom pozitivne zavisti. Valjda pod utjecajem kompleksa iz nekih daljih vremena, po kojem je ovaj komad zemaljskog raja bio tretiran periferijom i sivilom u bivšoj i u počecima sadašnje samostalne nam države, te kao pogodna "vojna priča", doživljavao sam te priče više kao kurtoaziju. No, u nekom dobu 2000-tih osjetio se rastući odjek vrednovanja Istre kao okruženja ugode za življenje, a Istrijana kao sposobnih i mentalitetom drugačijih ljudi. Radišni su, stvaraju, drže do svojih običaja i nisu nametljivi. I kao okvir, proeuropskih su pogleda i pristojnih ponašanja. To se, na stranu turizam, prepoznaje u doseljavanju iz drugih krajeva Hrvatske i inozemstva, među kojima i niz poznatih faca koji mogu birati gdje će.

Ljepote Istre su nesporne, iako je logično da svaki svoje hvali. Ono što nešto čini posebnijim su ipak, i uvijek ljudi. Sve te promjene na bolje, od one priče s Jerkovićem i konobom početkom 1990-ih do danas, stvarali su ljudi. Iako mi je i dalje uvjerljiv dojam da se mentalitet Istrijana nije promijenio, nego je taj isti mentalitet zapravo (p)ostao generator navedenih pozitivnih dojmova. I još jedan pokazatelj njegove dugoročne vrijednosti, unatoč kontra tezama onih koji kažu da je tu previše defenzive, podređenosti, uslužnosti, servilnosti ili koju god verziju negativnosti želite.

Marko Purišić ima 28 godina. Nije odabran za Doru, nego je bio rezerva. No, eto, poklopilo se da tamo dođe, pobijedi, ode na Eurosong, i opet pobijedi po ukusu milijuna međunarodne, a ne samo domaće publike. Žiriji su neka druga vaga. Najjači barometar je publika. Nisu presudne komisije koje glasaju kako se negdje živi. Ljudi to iskazuju kroz djela i javne istupe. Možda je samo vrijeme da u Istri shvatimo da moramo više cijeniti sami sebe, promicati razne Lasagne u različitim područjima života i stati iza njih kad drugi kažu "nije to to".

Marko Purišić je pokazao "da jest". U glazbi svjetskog odjeka. Infobip to dokazuje u najtežoj svjetskoj konkurenciji informatike. Sportaši su u mnoštvo navrata to potvrdili. Čak i u nogometu je sve manje sprdanja s Istrom, koju su donedavno tretirali kalimerom HNL-a, a sada je čak nastoje zakinuti kad pokaže iskorake jer nije više simpatična. I da, za kraj ove priče. Sportaši(ce), prije svega nogomet, generatori su masovnih javnih dočeka, i jasan pokazatelj koliko je ljudima važan osjećaj zajedništva. Pogotovo u vremenima promicanja razjedinjenosti. Sada, eto, i napokon, taj osjećaj na najemotivniji način pružio je svima glazbenik. Kojeg su svi zavoljeli i stisnuli se uz njega. Kao pokazatelj da to željeno zajedništvo nije fraza nogoloptača, nego izvorna potreba svake zajednice. Marko Purišić iz Umaga, koji stanuje u Kašteliru, što god dalje Baby Lasagna ostvario, učinio je veliku stvar i za Istru, jer ju je ponosno svojim ponašanjem i djelom predstavio izvorno onakvom kakvom ona jest.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater