piše dražen katalinić

Proud to be Croat!

Baby Lasagna, Dražen Katalinić (Snimio Sanjin Strukić / Pixsell, Arhiva Novog lista)

Baby Lasagna, Dražen Katalinić (Snimio Sanjin Strukić / Pixsell, Arhiva Novog lista)


Šteta. Nikad nismo bili bliže osvajanju Eurosonga pa je gubitak pobjede tim bolniji. Ali nema veze. Baby Lasagna je moralni pobjednik natjecanja za najljepšu pjesmu Europe (i Australije), dobio je ogromnu podršku gledatelja, za razliku od sitnih duša stručnih žirija koji su na hrvatskog predstavnika zažmirili na oba oka, osim Srbije i Cipra koji su nam jedini dali maksimalnih 12 bodova.

A ni mi nemamo sreće. Dok je sustav glasovanja proteklih desetljeća uključivao isključivo glasove gledatelja, nikako nismo mogli pogoditi glazbeni ukus i trendove eurovizijske publike. Glavinjali smo s neatraktivnim scenskim nastupima i uspavankama, bez ikakvog učinka«trošili« naše najveće zvijezde poput Nine Badrić, a ako bismo se i predstavili s ponekim »dance« uratkom, to je bilo u rangu pjesmice iz reklame »perilica dulje živi uz (ne smijemo oglašavati)«.

A onda se promijenio sustav glasovanja jer su u EBU-u konačno odlučili stati na kraj praksi da susjedi daju glasove isključivo susjedima pa je opet uveden stručni žiri. A s njime i prostor za manipulaciju kako bi domaćinstvo Eurosonga dobila jedna od televizija koje najviše financiraju europsko udruženje državnih radiotelevizija. Među kojima je svakako i bogata Švicarska. I sad kada smo konačno pogodili ukus publike, i to drugu godinu zaredom nakon mitski opjevane »Mame ŠČ«, evo ti stručnog žirija, sve odreda »stručnjaci« s diskrecijskim pravom da pjesmi koju publika obožava dodjele jedan ili dva boda. Jer su oni »stručnjaci«, a 450 milijuna gledatelja su »kreteni« koji se ne razumiju u glazbu pa će ih oni podučiti.

A ni naši »stručnjaci« se nisu proslavili, ali ne na Eurosongu, nego na Dori. »Rim Tim Tagi Dim« uopće nisu uvrstili među skladbe koje bi konkurirale za Eurosong, a Baby Lasagna im je bio prva rezerva. Da Zsa Zsa nije odustala, a zahvaljujući posvemašnjim »stručnjacima«, za ovaj hit nikada ne bismo ni čuli, a kamoli se njime predstavili Europi. I pokupili sve simpatije gledatelja.

Možemo napadati Kseniju Urličić koliko hoćemo - i rugati joj se zbog njezine želje za uvođenjem jezične policije - ali dok je projekt hrvatskog nastupa na Eurosongu vodila »željezna lady s Prisavlja«, znala je predstaviti Hrvatsku i barem donekle pogoditi ukus publike. To se već vidjelo kada smo se prvi put kao samostalna država predstavili Europi s baroknom pjesmicom »Don’t ever cry« i ljepotama Učke i Kvarnera, ili kada smo s Tončijem Huljićem i Magazinom pogodili »u sridu« s opernom pjevačicom i violinom, ili kada je Doris s »Marijom Magdalenom« u Tel Avivu bila nadomak pobjede, ali je doslovce sabotirana oduzimanjem bodova uz izmišljeno objašnjenje da je imala previše back-vokala. Jer gdje će siromašna HRT ugostiti Eurosong spektakl pored britanskog BBC-a ili njemačkog ARD-a!? Ili švicarske državne televizije!? Mislim, stvarno…

I pored svih lobija koji drže Eurosong – financijskih, političkih i LGBTQ zajednice – Marku Purišiću iz Umaga nisu mogli ništa. Njegov nastup pod rednim brojem 23 s publikom u transu je izgledao kao koncert Baby Lasagne, a ne natjecanje s gomilom drugih izvođača. I po tome je Baby Lasagna pobjednik. Jer pjesme ne stvaramo za žirije, nego za publiku. A ni na koncert ti neće doći »stručnjaci« iz žirija, da parafraziramo upravo Baby Lasagnu, nego publika koja, pokazao je Eurosong, razmišlja dosta drugačije od žirija. Pardon, »stručnjaka«.

A Hrvatska je u subotu navečer svejedno pucala od ponosa. I srca su nam bila puna kao kad smo gledali Vatrene na postolju u Rusiji i Kataru, a nadamo se i u Njemačkoj. Ili kada su nas preletjeli Rafalei. I Hrvatska je opet barem nakratko bila ujedinjena. I opet nas je ujedinila mladost, a ne članstvo u eurozoni i visok kreditni rejting (uz dužno poštovanje političara).

I umjesto da mi zahvalimo njemu, Marko Purišić je kroz suze na dočeku u Zagrebu zahvalio nama i skromno poručio da se nada da smo zadovoljni. Ma, prezadovoljni! »Mi smo samo klinci i nadam se da smo dokazali... Dokazali smo da se na veliku razinu može doći sam«, rekao je Babay Lasagna i u te dvije rečenice sažeo sve ono što mladima danas trebaju govoriti učitelji i roditelji. A mi kao nacija ponovo možemo na majice otisnuti slogan kojim smo se dičili na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. u Francuskoj - Proud to be Croat (Ponosan što sam Hrvat)!

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater