Piše Damir Cupać

Prokletstvo "malog" sporta

Damir Cupać / Ilustracija (Snimili: Vedran Karuza / Ivana Ivanovic/Pixsell)

Damir Cupać / Ilustracija (Snimili: Vedran Karuza / Ivana Ivanovic/Pixsell)


Hrvatska je mala zemlja i zato je svaki uspjeh njezinih ljudi na svjetskoj razini ravan čudu. Ljudima koji na njoj ostave trag u bilo kojem području, kulturnom, znanstvenom, gospodarskom ili sportskom, valja se pokloniti do poda. Ponajprije zbog toga što su uvjeti za put do uspjeha uglavnom loši. Pa se onda uspjeh može pripisati samo rijetkom talentu i čeličnoj volji da se taj talent razvija kako bi postao svjetska kvaliteta. Trebalo bi biti samorazumljivo da bi se svi trebali veseliti velikim uspjesima. Ali kako je to inače u životu jer je on nepravedan, veselje zavisi od medijske prezentacije nečijeg uspjeha. Za to su najboji primjer vrhunski sportski rezultati, a zadnji dokaz je svjetsko zlato hrvatskih vaterpolista. Koje je osvojeno netom nakon europskog srebra na domaćem terenu. Prokletstvo malih i velikih sportova pokazalo se još jednom. A ne bi trebalo biti tako. Može biti da ima onih koji od silne kakofonije u hrvatskom medijskom prostoru nisu ni primijetili da je hrvatski sport bogatiji za još jednu svjetsku zlatnu medalju. Za njih valja ponoviti da je Hrvatska treći put u povijesti osvojila svjetsko prvenstvo u vaterpolu.

Prvenstvo je počelo razočaravajuće, porazom u drugom kolu A skupine protiv Španjolske. Očito su hrvatski vaterpolisti još bili pod dojmom izgubljenog europskog finala protiv Španjolaca. Ali nakon toga su se trgli i nanizali pobjede, da bi na kraju u finalu nakon peteraca pobijedili Italiju 15:13. Nakon utakmice nisu se čuli ni vatrometi ni petarde, a slično je izgledao i svečani doček za hrvatske vaterpoliste. Prema medijskim izvješćima, doček je organiziran u VIP salonu zagrebačkog aerodroma, a nakon što je hrvatska vaterpolska reprezentacija sletjela, na dočeku je bilo stotinjak navijača, razrezana je posebna slavljenička torta i ispijena čašica pjenušca. Kao da je riječ o pionirskom uzrastu, a vjerojatno bi na dočeku i u tom slučaju bilo više ljudi kad bi se zbrojili svi roditelji, rodbina i prijatelji. To nije dotuklo hrvatske vaterpoliste jer oni su još jednom dokazali da oni hektolitri znoja nisu proliveni uzalud. Izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije Ivica Tucak u prvoj izjavi u zagrebačkoj zračnoj luci ostao je dostojanstven, iako je sigurno duboko u sebi bio razočaran. Kada se netko u 45 dana okiti europskim srebrom i svjetskim zlatom, sigurno je da očekuje zvučnije priznanje. No, Tucak je samo poručio da su svi umorni i potrošeni nakon finalne utakmice, da će uživati u danima koji dolaze, ostaviti sve ružno u zadnjem periodu iza sebe. Iako je u zemlji koja ima najviše izbornika po glavi stanovnika puno njih, a bez da su zaplivali u bazenu, a kamoli odigrali vaterpolsku utakmicu da bi shvatili koliko je to težak sport, osporavalo stručnost hrvatskog vaterpolskog izbornika, on se izdigao iznad svega. Na pitanje jesu li vaterpolisti zaslužili veći doček, odgovorio je da to nisu pitanja za njega i da mu je drago da su došli oni koji vole vaterpolo. A onda je dodao da bi mogao puno toga reći, ali da neće. Ipak je procijedio da je to refleksija svega i da nema razloga sada pričati o tome. Nije izdržao do kraja pa je kazao da ima nekih ljudi koji su bili oslobođeni tjelesnog, a obnašaju funkcije. I bolje da je stao na tome.

Ne bi imalo nikakvog smisla nakon dva vrhunski odigrana vaterpolska turnira potonuti u kaljužu hrvatske svkodnevice i zaprljati zlatni vaterpolski sjaj. Ima takvih situacija u životu kada čovjek očekuje laude širega auditorija, ali one se ne dogode. To što se nije dogodilo, nikada neće umanjiti hrvatski vaterpolski uspjeh. Oni koji se raduju tim uspjesima, istinski se raduju i zbog te radosti isplatili su se svi treninzi, isplatilo se istrpjeti osporavanja i sumnje u ovu reprezentaciju i izbornika. Hrvatski vaterpolisti naučili su biti veliki i u pobjedi i u porazu. Srećom, pobjeda je puno više od poraza. I zato ne smiju pustiti u sebe razočaranje i gorčinu bez obzira na broj ljudi koji će biti na dočeku nakon trijumfa. Oni su Hrvatsku naučili na europske, svjetske i olimpijske medalje pa ljudi valjda misle da je to nešto potpuno normalno. A nije, jer ne padaju te medalje s nebesa oko vratova hrvatskih vaterpolista. One su rezultat talenta i neviđenog truda da se taj talent izbrusi do zlatnog sjaja. To najbolje znaju njihove obitelji i njihovi prijatelji. Fešta u njihovom krugu bit će im najbolji doček i nagrada za sve što su napravili. I srećom i na nesreću, nije to nogomet pa da krene nacionalna histerija.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater