Frustracije s manjkom kompetencija

Ilustracija (foto: Pixabay) / Helena MOSTARKIĆ GOBBO

Ne razumijem zašto je izbornik naše nogometne reprezentacije još uvijek taj koji jest, zbog čega su gradonačelnici i načelnici naših gradova i općina baš oni koji su na to mjesto izabrani (da, izabrani!), zašto nam je, primjerice, BDP takav kakav jest i kako to da u školama još uvijek predaju učitelji?

Stvarno nerazumljivo. Kad već društvene mreže vrve stručnjacima svih vrsta, od nogometa i vođenja gradova preko državne ekonomske politike do školstva, zaista postaje pravo čudo što se već nitko nije sjetio zagrabiti iz tog bogatog bazena samoprozvanih fantastičnih znanstvenika, pedagoga, psihologa, politologa, doktora ekonomije, bogomdanih vođa općina, gradova i država i ostalih genijalaca svih vrsta. Kakva šteta!

U realnosti, većina aktivnih komentatora na raznim društvenim mrežama samo krati dane za ekranom, liječi frustracije manjka vlastitih kompetencija i hrani vlastiti ego više ili manje vješto sročenim rečenicama.

Pišu neki da bi sigurno znali kako voditi vlastiti, pa i neki drugi grad, a u realnosti su manji od makova zrna kad se treba izabrati i predstavnik stanara u zgradi u kojoj žive, a kamoli da se jave voditi evidenciju potrošnje vode za nekoliko stanova i pregovarati s ljudima. Lakše je preko ekrana, koji god to bio, pametovati onome koji se toga prihvatio.

Drugi, pak, ističu da država, institucije ili netko treći mora napraviti to i to, a nemaju pojma ni kako glasi puni naziv ministarstva po kojemu pljuju. Doista pravo čudo kako se nitko nije sjetio upravo njih, tih velikih stručnjaka za tipkovnicom. Šok!

Oni treći love se za glavu, vrište i viču po kućama, ali i trgovima i terasama ugostiteljskih objekata kad se promaši mreža na golu protivničkog tima ili reprezentacije, a možda u stvarnosti ne bi pretrčali ni šest metara da ih počne loviti neka opasna živina, ali bi nesumnjivo nakon tih šest metara bili spremni za čašu, po starinski, šećera i vode. Ali, neka ih… nek' su oni svoje rekli, a izbornik neka se grize što je tolike talente propustio vidjeti na djelu.

Mimo svega navedenoga, ipak su najjači oni zbog kojih se u desecima i stotinama tisuća broje pregledi na sadržaje koji oni, tobože, ne bi nikad čitali, ma ni slučajno kliknuli mišem. Što to objaviše (d)novinari?! Sramota, čemer, jad, neprofesionalnost, fuj! I tko vam (nam) je sve to dopustio da pišemo i objavljujemo?!

I sve bi bilo u redu, da ljudi jedni druge argumentirano p(r)ozivaju na red, objektivnost i moralne standarde. Ovako, piše se tek toliko da se piše, a daljnjim potenciranjem svojih nazovi argumenata, neki se srozavaju na vrlo niske grane.

Novinari pišu i objavljuju ono što je u interesu javnosti, a dio komentatora koji ih prozivaju vjerojatno u realnosti ne bi imalo inspiraciju ni započeti sastav pod nazivom "Kako sam proveo praznike" na razini učenika nižih razreda osnovne škole, a kamoli ga kvalitetno napisati do kraja i interpretirati.

I to je jedan od razloga zbog kojega je dobro promatrati malu djecu. Njima je najveća frustracija kad nešto ne mogu napraviti sami, a htjeli bi. Odraslima je, čini se, najveća frustracija kada se ne mogu okititi nečim što im, zapravo, ni ne pripada.