PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Uzalud umjetna inteligencija kad nam suština života prolazi ispod radara
Ilustracija / Helena MOSTARKIĆ GOBBO (snimio Dejan ŠTIFANIĆ)
Igra na zraku, boravak vani i slušanje pjeva ptica? Ne, nisu to samo pojave seoske idile (mada su nekima riječi selo i idila jednostavno nespojive), jer – vjerovali ili ne – i u gradu ptice još uvijek nisu pomrle (a kad će, ne zna se). Slike iz prve rečenice uskoro će u potpunosti pripadati nekim prošlim vremenima kojih ćemo se prisjećati s velikom sjetom, pa i tugom. Uzalud nam sva čuda tehnologije i umjetna inteligencija kad nam suština života prolazi ispod radara. Tko još ima vremena poslušati pjev ptica?
Pomislio bi čovjek da sam samo ja nostalgična, ili već u godinama kad previše puta spominjem rečenice koje započinju onim, iz dječje perspektive tako iritantnim početkom "Kad smo mi bili mali…" (evidentno starim), ali oni koji se dugi niz godina pa i desetljeća bave djecom, tvrde da se ona puno manje igraju nego što je to bio slučaj prije. Ta, tko sam ja da sumnjam? Dapače, rado se priklanjam takvoj tvrdnji.
U osamdesetim godinama prošlog stoljeća roditelji djecu praktički nisu mogli uvući natrag u kuću, čak ni nakon cjelodnevne igre. Skakalo se od jutra do mraka, na sve strane; djevojčice su obožavale igre s gumom i silna preskakivanja, a dečki su naveliko igrali (tada ludo popularnu) košarku, a zatim nogomet, no bavili su se i ostalim sportovima. Pješačilo se i bicikliralo naveliko, a klinci su se nerado odazivali čak i na ručak, da ne bi gubili vrijeme na jelo, kad se već mogu vani igrati doslovno do iznemoglosti.
Kad bi ih mame i tate konačno dozvali da se konačno pozdrave s prijateljima, slijedio je petominutni crtić, skoro jedini u tom danu, brzo tuširanje, večera, pranje zubi i trk 'u krpe'. Oni dosjetljiviji još su ispod pokrivača svijetlili ručnim baterijama čitajući, ali u krevetu se moralo biti u određeno vrijeme.
Danas djecu skoro i ne možemo natjerati da idu van. Caruju ekrani u svim oblicima i veličinama, a što se pješačenja tiče, današnji roditelji djecu bi valjda najradije istovarili iz auta tik u školsku klupu, kao što i sami vole parkirati pred trgovinama što bliže ulazu, a kada bi samo mogli, stali bi vozilom pred blagajnu.
Prije mjesec-dva, u akciji čišćenja prirode, zatekosmo našeg sugrađanina koji ima više od 80 godina, a idući dan je planirao, ni manje ni više, nego – planinariti. Veli, često to čini; takva aktivnost ga veseli, opušta, održava vitalnim i živim. Takav čovjek zaslužuje da mu kažemo "Skidam kapu!" i posramimo se ako su nas ikada s 30 ili, ne daj Bože, manje godina, zaboljele noge i od same pomisli na neku žešću fizičku aktivnost.
No, oni koji se toga nimalo ne srame sjede danas kao tratinčice i mimoze u školskim klupama, a svaka aktivnost vremenski iznad sata tjelesno-zdravstvene kulture izaziva im prevelik napor. Kad od osmogodišnjaka čujem da ih bole noge, u glavi su mi odmah bakice koje s tržnice tegle pet vrećica voća, povrća, mesa i ribe, žure na bus i nikada se ne žale na bol, već eventualno na porast cijena.
Prema nekim predviđanjima stručnjaka, za koje stoljeće ljudska će vrsta izgledati pogrbljeno, zgrčenih šaka i izbuljenih očiju. Nažalost, na dobrom smo putu da se to dogodi i ranije. Zato, mobitele iz ruku i put pod noge!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
