Hrvatska je ovih dana postala predsjedavajuća država Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust (IHRA). To i nije neka osobita vijest, nisu je objavile niti sve novine jer je normalno da europske države, osobite one u Uniji, stalno nečim predsjedaju, posebno ako je riječ o čistom protokolu. Doduše, Hrvatska koja u Drugom svjetskom ratu bila nacistička država, barem formalno, iako su je zasjedanja ZAVNOH-a odvela na pravu stranu povijesti. No, treba biti dosta pažljiv kada se govori o Holokaustu, pogromu Židova i svih drugih nacija, kao i antifašista.

Iako je premijer Andrej Plenković jasno naglasio da se "moramo pobrinuti da Holokaust ne bude prepušten samo knjigama, filmovima, arhivima i muzejima, nego da očuvamo živo sjećanje na najmračnije razdoblje povijesti u svrhu sprječavanja genocida i masovnih zločina", pitanje je kako to učiniti.

To dugujemo našoj djeci i budućim naraštajima, kaže premijer pa najavljuje: "U središtu hrvatskog predsjedanja IHRA-om bit će inicijativa Future of Remembrance, kojoj je cilj da IHRA-i osigura veću vidljivost te istodobno očuva suvremeno sjećanje razvijanjem digitalnih tehnoloških rješenja, promicanjem tolerancije, provođenjem definicija IHRA-e i borbom protiv govora mržnje u sportu.

Holokaust je najdokumentiraniji genocid na svijetu. Kolektivna istina osoba koje su preživjele Holokaust dosad je bila najopipljiviji dokaz za suprotstavljanje poricanju i iskrivljavanju Holokausta. Sada je naša odgovornost da nastavimo ulagati iste napore dok svjedočimo porastu ekstremnih oblika antisemitizma, na globalnoj razini i na internetu, što je samo po sebi poricanje".

Ovako dugačak citat bio je potreban da bismo potvrdili, bez izvrdavanja, što misli Andrej Plenković.

Ali, postoji i druga Hrvatska u kojoj je također premijer Andrej Plenković. Ona koja dopušta da se po nacistima, ustašama i fašistima i dalje nazivaju javni prostori, odnosno ulice i trgovi. To se proturječi i deklaraciji Europskog parlamenta, ali u sredinama gdje o ustavnim odredbama o antifašistima odlučuju mjesne vlasti, pa i vijeća gradskih četvrti, i dalje dolazi do miksanja kostiju ustaša i njihovih žrtava što je politika s početka devedesetih godina prošlog vijeka.

Ako je vjerovati autokarti Hrvatske koja se lako nađe na Googleu, u Bjelovaru još uvijek postoji Ulica Julija Makaneca, ustaškog ministra i nekadašnjeg gradonačelnika tog grada, koji je poratno strijeljan. U Zagrebu je u posljednja dva mjeseca došlo do promjene desetak naziva ulica nazvanih po ustašama, ali dvije-tri su još ostale. U Samoboru postoji ulica nazvana po ustaškom logorniku koji je do 1943. bio odgovoran za logor Kerestinec. Ulice Mile Budaka, pisca rasnih zakona i ideologa ustašije, postoje u Pakoštanama, Pagu i Svetom Roku.

Dobro je da se Hrvatska brine na sjećanje o Holokaustu i vodu IHRA-u, a još bi bolje bilo da počisti vlastita smetlišta povijesti. Tako će biti uvjerljivija na međunarodnoj sceni dok njezin premijer može učiniti što njegovi prethodnici nisu i do kraja deustašizirati Hrvatsku.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima