Piše Robert FRANK
Zoričić, Keba, Arkan, tenk, medne usne…
Iz hrvatske perspektive, kad se recentni događaji u Puli kontekstualiziraju, pitanje svih pitanja je da li se Keba, primitivno-tenkovskom podrškom Delijama i igračima Zvezde, isključio kao rado viđen gost u Hrvatskoj? Je li taj pjevač o ljubavi i mednim usnama željnim poljubaca, objavljujući post sa srpskim tenkom prekrivenim Zvezdinom zastavom, prešao Rubikon?
(Foto: Dragan Kojić Keba Instagram) / Robert Frank
Ako je istina da je srpski pjevač Dragan Kojić Keba doista podržao navijače i igrače Crvene zvezde ratničkom pjesmom “Marš na Drinu”, koja osim konotacije vezane za Prvi svjetski rat, u čemu čak i nema ničeg nepriličnog, s druge strane ipak ima neprihvatljivo povijesno značenje, jer su legije Željka Ražnatovića Arkana, šefa zvezdinih Delija i konfidenta ozloglašenih obavještajnih službi pod tom zvučnom kulisom, krajem 1991. doslovno klale po Vukovaru i šire, onda mu u Hrvatskoj, pa tako ni u Puli, ne bi trebalo dozvoljavati održavanje koncerata.
Koju poruku šalje?
Ili bi se o tome prethodno moralo raspravljati zbog mentalnog zdravlja i društvene higijene, ali i da se izbjegnu situacije poput ove u Puli, gdje zbog otkazivanja koncerta odlukom gradonačelnika Filipa Zoričića sada ključa kao u pravom balkanskom buretu baruta, za čiju je eksploziju, povijest je pokazala, specijalizirana velikosrpska hegemonistička politika, čiji je isukani mač u zadnjem ratu bio notorni Arkan omotan u zastavu svog omiljenog kluba, Crvene zvezde.
U Srbiji opjevani heroj, u Hrvatskoj je notorni zločinac. Obje strane imaju pravo na svoje stavove, no postoje toliko snažni argumenti da se radilo o negativcu par excellence da je suvišno o tome uopće raspravljati. Teška i mučna sjećanja na događaje unatrag 30 i nešto više godina kod mnogih u Hrvatskoj, kad je riječ o Crvenoj zvezdi, Arkanu i početku agresije, nisu izblijedila.
Ima i onih koji će sve relativizirati. Takvi će tvrditi da s ratnom prošlošću konačno treba završiti, iako istodobno veliki zvezdaš, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, tako ne misli. Putinovski, iz dana u dan zvecka oružjem. Podiže tenzije prema “ustaškoj Hrvatskoj”. Nikad pravog mira s istočnim susjedima, slavenskom (polu)braćom.
Iz hrvatske perspektive, kad se recentni događaji u Puli kontekstualiziraju, pitanje svih pitanja je da li se Keba, primitivno-tenkovskom podrškom Delijama i igračima Zvezde, isključio kao rado viđen gost u Hrvatskoj?
Je li taj pjevač o ljubavi i mednim usnama željnim poljubaca, objavljujući post sa srpskim tenkom prekrivenim Zvezdinom zastavom, prešao Rubikon? Zašto uopće Keba, koji bi kao pjevač po logici stvari morao biti pacifist, s navijačima i igračima komunicira na tako militantan i agresivan način? Što im želi poručiti? Možda im se zahvaljuje što su tenkovima sravnili pola Slavonije? Pregazili Vukovar?
E sad, kažu upućeni da pjesme stanovitog Dragana Kojića Kebe nisu ništa ni bolje ni lošije od sličnih kojima obiluje hrvatski prostor narodnjačke zabave. Kao izvođač jednostavnih ritmova i ne previše mudrog teksta, pjevač je u niši u kojoj vlada velika konkurencija. Jedan je od mnogih. Doista nije problem da građani i građanke Pule, koji vole srpsku narodnu muziku, uživaju u Kebinoj interpretaciji.
Nije toliko problem u meni, osobno, mrskoj, no mnogima opuštajućoj muzici, koliko je sporno Kebino ponašanje gledajući ga kroz prizmu izražavanja navijačke podrške s tenkom omotanim u Zvezdina obilježja. Tenk je simbol rata i smrti. Asocira na uništavanja i osvajanja.
Zašto je onda Keba kod pokazivanja poštovanja Zvezdinim navijačima i igračima izabrao upravo ubilačku grdosiju od 50 tona? Koju poruku šalje? Zašto jednostavno uz Zvezdinu zastavu nije objavio prigodan navijački tekst, poruku kojom omiljeni klub poziva na pobjedu? Ali, ne, on se odlučio za tenk!
Izgubljena bitka
Svatko kod slušanja glazbe ima pravo na svoj izbor, de gustibus non est disputandum. Pula, u kojoj je Keba, s još troje izvođača, uskoro trebao nastupati, grad je cajki. Trešte iz kafića svakog vikenda, slušaju se po privatnim zabavama. Pripijena znojna tijela, velika doza alkohola i još koječega, neprikrivena seksualnost. Čak ni ne zvuči loše. Iako… Zalud gradonačelnik Zoričić zagovara mediteransku Pulu.
Taj film neće gledati. Ovdje je malo tko čuo za Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića. Nema više ni kancona ni šansona. Voditelji programa ugostiteljskih objekata odavno su iz pragmatičnih i komercijalnih razloga odustali od puštanja Olivera, Gibonnija i Massima.
Cajke, turbo folk i brojne varijacije te muzike garancija su posjećenosti nekog kluba i zarade. Drugo i drugačije, urbano, smislenije, ne prolazi. Suma sumarum: trendovsko slušanje narodnjaka realnost je Hrvatske i Pule, bitka za bolji glazbeni ukus je uglavnom izgubljena, no kako svatko može prakticirati ono što voli, bio to šund ili vrhunska operna glazba, Robbie Williams, Enrique Iglesias ili nešto sasvim drugačije, svaka je zabrana suvišna, nepotrebna i kontraproduktivna.
Gradonačelnik Zoričić morat će shvatiti da ne može gradski život i odabir glazbenih događaja kreirati po osobnim preferencijama. Morat će shvatiti da nije problem u Kebi Kojiću, nego u ljudima rastrganim u potragama za svojim identitetima. Mnogi su ga našli, na krivi način i na krivom mjestu. To smo mi koji ne slušamo tu muziku.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
