Sreća je jedino što ovu državu drži iznad vode, da se ne utopi u vlastitoj nesposobnosti. Sreća nas je pomazila 2008. godine kada gorući brod UND Adriyatik, koji se u jednom trenutku nalazio na svega nekoliko milja od Nacionalnog parka Brijuni, nije potonuo i zagadio cijelu zapadnu obalu Istre. Sreća je što je tada postojalo ono staro, slavno brodogradilište Uljanik koje je odmah uputilo svoj remorker Triton, čija je hrabra posada satima jedina gasila plamteći brod iz kojeg su stalno odjekivale eksplozije kamionskih rezervoara. Sreća što se toj, ako treba i bezbroj puta naglasiti, hrabroj posadi nije ništa dogodilo. Sreća što su u pomoć pozvani stručnjaci izvana i sreća što je sve prošlo u redu. Ali sve je to bila samo sreća.

U nedjelju je južnu istarsku obalu zapljusnula nafta ili neki njezini derivati, još se ne zna točno. Više od pet kilometara priobalja zavijeno je u crno. Dobro, ne u cijeloj dužini, kako vole naglasiti oni koji koordiniraju akciju čišćenja, no činjenica je da je toliko obale zahvaćeno. Četiri dana nakon što je u nedjeljnim jutarnjim satima stigla dojava o onečišćenju ništa se i dalje ne zna. Odnosno, zna se da je došlo s otvorenog mora, što se uostalom znalo i prvog dana. I tu završava svaka službena informacija. Uzorci su uzeti, ali još nisu analizirani. Tko ih analizira i kad će rezultati biti gotovi, ne zna se. Da je kojim slučajem onečišćenje došlo s nekog broda koji nije pod zastavom neke od članica EU-a, on bi odavno napustio vode pod EU jurisdikcijom i sav bi trošak čišćenja pao na državu. A lako se takvo što moglo dogoditi. Možda i jest. Tko će ga znati?

Sreća naša da nismo zemlja koja živi od turizma. Jer onda bismo shvatili da smo zapravo slučajna država koja poput djeteta skakuće u mjestu kad se dogodi nešto što joj se čini da je van njezine kontrole. Sreća što se ovo onečišćenje u Šišanu i Ližnjanu nije dogodilo u špici sezone. Jer onda ta slučajna država možda ne bi samo skakutala u mjestu, nego bi usput i zaplakala od nemoći.

Nejasno je zašto naše službe nemaju odgovor na ovakve incidente. Pomorska smo država, po Jadranskom moru svakodnevno plove brodovi, nađe se tu i tankera, pa i trgovačke flote koja uglavnom koristi teška goriva. Što da neko od tih plovila doživi havariju? Što bi Hrvatska poduzela? Čini se da bi barem četiri dana pokušavala dokučiti što se događa, zatim bi više službi uzelo uzorke i pitalo se gdje da ih pošalje na analizu. Zatim bi se sastančilo, i to puno, svakodnevno po nekoliko puta. Donosile bi se strategije, određivali timovi, s iznimnom pažnjom pratile vremenske prognoze. A dotle bi već sve bilo gotovo. Obala bi bila crna, more još crnje. Sreća pa zasad još uvijek imamo sreće.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Mi kao društvo smo mnogo bolji od onih koje biramo
• Davor Mandić gost Bojana Žižovića