Peharčeva sportska Pula

Može li Pula postati grad sporta i sportaša, kada je već naširoko čuvena po filmu, muzici, kulturi, turizmu, a donedavno i po brodogradnji? Ima li ugledni Stanislav Peharec šanse u svakoj nakani da Pula postane puna mladih nogometaša, košarkaša, atletičara ili rukometaša, da spomenemo samo najpopularnije sportove, ili će se njegova zamisao odbiti od zidova birokracije i onih koji odlučuju?

Srećom, Peharecova ideja da se prva školska subota u rujnu odredi danom otvorenih vrata u sportskim klubovima i društvima pala je na plodno tlo pa će djeca zainteresirana za sport već ove godine krenuti na prve treninge. Možda će sportsku karijeru započeti u rukometnom klubu Arena koji vodi taj ugledni sportski liječnik, možda u nogometnom klubu Istra 1961 koji uspijeva preživjeti u prvoj ligi, no i druge su im opcije na volju. Novi pulski bazen mogao bi, uz toliko more oko Pule, isplivati kvalitetne plivače ili vaterpoliste, potrebno je "samo" postići ono najvažnije – da se mlade što snažnije "zagrije" za neku sportsku disciplinu.

Djeca iz obitelji bez novaca koja se žele baviti sportom mogu računati i na financijsku pomoć Stanislava Pehareca čija će se vrijedna zbirka sportskih memorabilija naći na bubnju kako bi se pomoglo onima koji nemaju ni za tenisice. Zašto da u vitrini čuvam tenisice Michaela Jordana, američke legende svjetske košarke, ako se novcem što će ga neki kolekcionar dati za njih može opremiti jedna mlada sportska momčad, rezonira Peharec koji je u našem listu otkrio planova za "sportizaciju” Pule.

Za svoju je inicijativu već dobio podršku pulskog Saveza sportova i NK Istra 1961, ali to je samo prvi korak u provođenju zamisli da najveći istarski grad postane i grad sporta za djecu. Peharec nije usamljen u mišljenju da bi aktivno bavljenje sportom doprinijelo zdravlju najmlađe populacije te bi ih odmaklo od igraćih konzola, računala, mobitela i tableta na kojima se vrlo često bave – sportom. Umjesto nogometa na Playstationu ili arkadnih igrica na mobitelima, djeca bi mogla pojuriti za loptom ili upisati školu boksa ili karatea. Roditelji im u tome moraju biti uporna podrška. Jasno je da se nogomet s daljinskim upravljačem igra daleko lakše nego na travnatom terenu, ali nema sumnje da brojni očevi i majke jedva čekaju priliku da potomke odvedu na sportsko igralište i tamo ih zadrže što je duže moguće.

Sportske navike stječu se, kao i sve važne stvari u životu, u predškolsko i školsko doba. Tada se uče i druge važne stvari – usredotočenost na ostvarenje važnih ciljeva, radne navike i kako preuzeti odgovornost za sebe i druge oko sebe. Sport nije samo "znojenje", nego ga se može shvatiti i kao pripremu za život u odrasloj dobi.

Napokon, Pula desetljećima čeka novog Matu Parlova, novog sportskog junaka koji će njezino ime pronijeti planetom. Hajde da vjerujemo da će on izrasti u Puli, gradu dječjeg sporta kakvog je zamislio Stanislav Peharec.