Najveći uzgajivač dudova svilca u Istri u 19. stoljeću bila je obitelj Sotto Corona, koja je doselila u Vodnjan iz Italije. Tomaso Sotto Corona otvorio je u Vodnjanu veliki pogon za preradu svilca i bio je prvi koji je poticao uzgoj murvi, da bi svilac pak uveliko pomogao svladati ekonomsku krizu

Uzgoj dudova svilca i odmatanja niti s čahure vještina je stara više tisućljeća, dio je svjetske baštine, a u suštini se na gotovo nepromijenjen način svila od dudova svilca dobiva i danas. Svilogojstvo, kao grana poljoprivrede, bila je stoljećima monopol Kine. Poznat je Put svile iz Europe preko Bliskog istoka i Perzije do Dalekog istoka i Kine. Stoljećima se provodila razmjena plemenitim metalima Europe sa svilom daleke Kine. Svilogojstvo se iz Kine postupno proširilo u Japan, te Perziju i Malu Aziju. Tek u 6. stoljeću nove ere svilogojstvo se znatnije širi u Europu; zahvaća zemlje Mediterana te one koje imaju povoljnu klimu za uzgoj dudova svilca.

Otkriće kineske carice Xilingshi

U 18. stoljeću, za vladavine carice Marije Terezije i njena sina Josipa II., svilogojstvo doživljava procvat. Carski dvor i dvorjani, plemstvo i aristokracija Austro-Ugarske, kao ljubitelji svilene tkanine, potiču svilogojstvo u svim zemljama carevine gdje za svilogojstvo postoje uvjeti. U Hrvatskoj, osobito u Vojnoj krajini, država daje materijalnu i novčanu potporu svilogojstvu, a ponegdje uvodi i prisilne mjere. U to vrijeme osnivaju se pučke škole i gimnazije te se uz opću kulturu pučanstvo usmjerava i u gospodarskoj izobrazbi.

Dugo je dobivanje svilenih niti bila dobro čuvana tajna, koja prema kineskoj legendi seže u 2640. godinu prije Krista, kada je carica Xilingshi došla na ideju izdvajanja svilene niti iz čahure. Prema toj predaji, car je bio znatiželjan što to uništava lišće njegovih dudova, pa je u vrt poslao suprugu da otkrije što se ondje događa. Carica je otkrila bijele crve na dudovim granama koji su preli sjajne mekane kukuljice, i kako predaja kaže, jedna je slučajno upala u njen vreli čaj i niti su se razmotale, a ona je iz svog čaja izvukla jednu dugačku nit. Od tada je počela proizvodnja svile kao jednog od najplemenitijih vlakana. Gusjenica dudova svilca zakukulji se čahuru što je isplete od vrlo tanke neprekinute svilene niti, dužine do 2000 metara, koju proizvede obilnim slinjenjem. Odmatanjem tih čahura dobiva se nit za proizvodnju svile.

Posao za seosko pučanstvo i djecu

U Istri se dudov svilac počinje uzgajati u 16. stoljeću, a uvjetovan je uzgojem bijele i crne murve. Sredinom 19. i na početku 20. stoljeća uzgojem svilca u Istri bavilo se starije seosko stanovništvo i djeca. Uzgajivači su bile gotovo sve pučke škole i mnogi župni uredi. U dvadeset i četiri pučke škole uzgoj svilca bio je 1870. godine obveznim predmetom poduke.

O važnosti te izrazito ekološke gospodarske djelatnosti govorilo se i na trodnevnom kongresu uzgajivača dudova svilca u Beču 1867. godine. Istru je zastupao markiz Polesini iz Poreča.

Najveći proizvođač u Istarskoj pokrajini u 19. stoljeću bila je obitelj Sottocorona (Sotto Corona) iz Vodnjana koja je imala najveći pogon.

Ne može se, zapravo, govoriti o svilarstvu u Istri bez spomena Tomasa Sotto Corona, začetnika, najvećeg proizvođača dudova svilca u 19. stoljeću. Obitelj Sotto Corona (Sottocorona) doselila se u Vodnjan iz Italije (Collina) kada je sinu Tomasu bilo trinaest godina (1834.-1902.). Tomaso postaje ugledni, cijenjen i radišni poduzetnik, dobra srca; cijenjen u cijeloj Istri. U vrijeme ekonomske krize pokrenuo je uzgoj dudova svilca, po njemu korisne i isplative djelatnosti.

Dobar posao poduzetnika Sotto Coronu

Istri je uzgoj svilca bio gotovo nepoznat, samo su se neki time bavili, u Vodnjanu pak dvije ili tri obitelji. Tomaso je ocijenio je da su klimatski uvjeti u Istri povoljni za tu proizvodnju, počeo je saditi murve duž ulice koja vodi prema vodnjanskoj željezničkoj stanici, da bi ubrzo otvorio svilarski pogon/tvornicu (Stabilimento bacologico per la riproduzione della razza indigene a bozzolo giallo), u vili Francesca.

Dudov svilac postaje isplativ Tomasu, njegovoj obitelji, ali i cijeloj Istri. Da bi potaknuo uzgoj, nagrađuje uspješne uzgajivače.

Rovinjska tiskara Coana 1881. godine objavila je njegovu knjižicu Cure pratiche racomandate da T. Sotto Corona a Dignano agli allevatori di bachi a bozzolo giallo (Praktični savjeti uzgajivačima dudova svilca). Godine 1870. Istra proizvodi nešto više od 23.400 čahura, osam godina kasnije više od 72 tisuće, a 1879. godine više od 123.500 tisuća. Prema izvješću Pokrajinskoga sabora u Poreču u dijelu Istre otkupljeno je 1904. godine deset vagona čahura (po cijeni 1,71 kruna po kg). Tomaso Sotto Corona sudjelovao je aktivno na 7. međunarodnom kongresu svilara u Sieni 1881. godine, dopredsjednik je 7. kongresa istarskog agrarnog društva, održan u Vodnjanu 1873. godine, pa je direktor 8. kongresa 1875. godine, na kojem je podnio referat o svilokulturi. Bio je član svih uglednih istarskih udruga, pa i Gospodarske komore.

Stoljetne istarske murve

U Zagrebu su u prvoj polovici 19. stoljeća djelovale dvije tvornice svile. Jedna je bila u Maksimiru, osnovana početkom 18. stoljeća. Ova je svilara, odnosno zgrada, sačuvana jer se nalazi izvan glavnih pravaca urbanizacije Zagreba. Druga se nalazila u Svilarskoj (duž cijele ulice bili su nasadi duda), današnjoj Preradovićevoj ulici, a osnovana je krajem 18. stoljeća kao županijska svilara. Godine 1892. osnovana je Bubara, odnosno Kraljevska tvornica svile kao nasljednica pogona u Svilarskoj ulici. Novo građansko društvo, nakon revolucionarne 1848. godine, traži nove materijale, čvršće od svile. Svila zadržava svoje korisnike u crkvama i za elitne zabave pa se svilarstvo ipak njeguje, osobito u bogatijim krajevima Hrvatske. Novi udarac svilarstvu šezdesetih godina 19. stoljeća bolest je dudova svilca, svila je nekvalitetna pa ni uvoz otpornijih buba, čak iz Japana, nije bio isplativ. Većina filatorija se zatvara, svilarstvo se teško obnavlja.

S pojavom umjetnih vlakana (oko 1913. godine) počinje u Europi nagli pad prirodnoga svilarstva. Prema podacima iz „Pučkoga prijatelja“ svjetska je proizvodnja umjetne svile 1923. godine iznosila 44.000 t, a prirodne svile tek 34.000 t.

Prirodno se svilarstvo donekle obnovilo u Istri između Prvog i Drugoj svjetskog rata, kad je talijanska država težila za gospodarskom autarhijom nakon sankcija koje joj je nametnula Liga naroda zbog rata u Etiopiji.

Novi procvat svilarstva omogućuju slavonski banovi (Sokčević, Pejačević, Khuen Hedervarv) koji vladinim uredbama određuju školama da njeguju svilene bube, a u školskim vrtovima i uz državne ceste moraju se saditi dudinjaci. Uznapredovano svilarstvo u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća postaje monopol mađarske vlade.

Stoljetne murve u cijeloj Istri svjedoče o popularnosti ovoga stabla, kojeg su stari Grci i Rimljani smatrali najpametnijom biljkom jer zadnja propupa čekajući toplo vrijeme.

Murva se u Istri očuvala i u nazivima

Biserka i Boris Boneta prije četiri desetljeća, godine 1975., otvorili su gostionicu Tri Murve u Vozilićima kod Labina. Obitelj Barić je prije tri desetljeća u porečkom naselju Vranići otvorila restoran Dvi murve. Novigrad ima Ulicu Murvi, Funtana galeriju Zgor murve u kojoj se godišnje priređuje manifestacija Naiva u Istri. U sklopu projekta Murva, učenici eko-škole Srednje škole Mate Balota u Poreču sade murvu. Svrha je očuvati biološku raznolikost i ljekoviti plod murve kojoj prijeti nestanak s naših prostora. Ranije se u istarskim dvorištima moglo naći i po nekoliko stabala murve, a plodovi su se koristili za jelo, osobito je to bila poslastica djece.

Konačno, naziv MURVA nosi Marčanska Udruga Razboritih Vrijednih Aktivista.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam