"Rudnik mi je značio sve, bio je to moj život. Volio sam taj posao jer sam njime othranio obitelj i školovao tri kćeri", priča nam 83-godišnji Juraj Zoretić koji je cijeli svoj radni vijek, od 1960. do 1988., proveo u Istarskim ugljenokopima Raša, jami Labin i jami Tupljak. Prvih godina kao kopač, a zatim 20 godina kao rudarski mjerilac. Rodom je iz Hrastovice kod Ozlja, a u Labin je došao 1955. kao mladić na školovanje za KV kopača u tadašnju Rudarsku industrijsku školu. Nakon tri godine doškolovao se u Tehničkoj školi u Labinu za rudarskog mjerioca.

- Prve četiri godine radio sam u teškim uvjetima kao kopač ugljena u jami Labin, a zatim sam odlučio nadograditi svoje znanje u Tehničkoj školi i postao mjerioc u jami Tupljak. Tu sam radio do 1988., odnosno do mirovine u koju sam otišao s beneficiranim radnim stažem. Iz rada u IUR-a pamtim prijateljstva među rudarima. I danas kad se sretnemo pričamo o tim danima, ali i o sadašnjem životu, zdravlju i obiteljima. Nedavno sam sreo i svog bivšeg šefa Gabrijela Benčića s kojim sam lijepo popričao o prošlim i sadašnjim vremenima, ali i o zdravlju, jer to danas muči sve nas starije koji smo radili u rudniku, a malo nas je još među živima. Između nas je ostalo poštovanje i prijateljstvo, govori nam Juraj, koji je prije deset godina pretrpio moždani udar.

O svom poslu rudarskog mjerioca, a kasnije i šefa mjerništva kaže da je njihov zadatak bio utvrditi smjer i kut pod kojim će se kopati ugljen, graditi podzemni tuneli i to sve precizno ucrtati u karte.

Juraj Zoretić sa šohtom kojeg je sam izradio

- Često smo ulazili u jamu radi utvrđivanja uzroka rudarskih nesreća. Za mog rada u rudniku poginulo je 14 kolega rudara, prisjeća se Juraj, koji se danas uz pomoć supruge Ljubice i obitelji bori za zdravlje jer otežano komunicira. Nakon odlaska u mirovinu, kada je još bio dobra zdravlja, počeo je izrađivati predmete od drva koji ga podsjećaju na njegov rudnik. Kaže da nije neki dobar drvodjelac, nema profesionalni alat za obradu drva, ali je uvijek bio pun volje, želje, strpljenja i preciznosti.

- Napravio sam od drva rudarski šoht za što mi je trebalo sedam mjeseci, desetak dana radio sam vagonet odnosno bač i mnogo sitnih suvenira koji podsjećaju na ulazak u jamu, ugljen, tračnice. Puno vagoneta poklonio sam članovima obitelji, a neki su završili i u Njemačkoj. Napravio sam i neke predmete koji nisu vezani za rudnik, primjerice maketu robne kuće u mom rodnom mjestu, kaže Juraj, koji uoči svečane proslave 100. obljetnice Labinske republike ističe ponos što je radni vijek proveo u rudnicima Labinštine.

- Ponosan sam i sretan da su ljudi ponovno primijetili važnost rudarenja i rudnika u ovim krajevima. Drago mi je da se šoht obnovio, često sam odlazio u šetnju i pratio njegovu obnovu. Želja mi je da moj šoht koji sam napravio od drva, umjesto da trune u garaži ili stanu, postane dostupan javnosti, bude izložen za buduće generacije i da kroz njega ljudi bolje upoznaju mene i moj rad, zaključio je Juraj, koji i danas živi u malom i skromnom stanu nekoliko stotina metara udaljenom od pravog rudarskog šohta.

Povezane vijesti

• Rašani ne mogu sami graditi pročistač
• TRUJU LI DOISTA ČUVENI LABINSKI RUDNICI OKOLIŠ? Neki smatraju da će vladajući sada sigurno umanjivati problem, ali da je riječ o pravoj opasnosti za zdravlje ljudi
• U stravičnoj nesreći u rudniku u Raši stradalo je 700 ljudi: DO SAD PRIKUPLJENA 434 IMENA POGINULIH RUDARA