Rovinjski profesionalni ribari, koje se danas može nabrojati na prste jedne ruke, postali su živi spomenici jednog prošlog vremena. Sve ih je manje, jer more – baš kao i zemlja – traži vrijeme, ljubav i požrtvovnost.

Ipak, jedan svijetli primjer života na moru i od mora još živi kroz tradiciju obitelji Venier. Braća Sandro i Gianpietro, sinovi ribara, od malih su nogu bili vezani uz more. Iako su dugo radili u drugim zanimanjima, u svojim četrdesetima odlučili su se vratiti korijenima i u potpunosti posvetiti ribarstvu. Danas pak Gianpietrov sin Mauro nosi tu priču dalje – on je najmlađi profesionalni ribar u Rovinju.

Vještina koja nestaje

Upravo tu drugu generaciju Veniera zatičemo na djelu. Na platou ispred Ekomuzeja "Kuća o batani", Gianpietro, zadubljen u misli i koncentriran na posao, spretno oblikuje ribarsku vršu. Povremeno podigne pogled kako bi odgovorio na pokoje pitanje i "osigurao" bolju fotografiju znatiželjnim turistima koji ga, kao autentičnog čovjeka s mora, žele ovjekovječiti kamerama i fotoaparatima.

(Snimila Nina Orlović Radić)

I kako i ne bi – možda je upravo ovo prizor koji više nikada neće imati priliku vidjeti. Jer izrada vrša je vještina koja polako izumire, zanat koji je već davno izašao iz mode, a danas ga njeguje sve manje ljudi.

U Rovinju, osim Gianpietra, tek dvoje ili troje ljudi još uvijek zna izraditi metalnu ribarsku vršu. Znanje je Gianpietru prenio njegov otac Silvano, a on ga je dalje prenio svome sinu Mauru. Ipak, vrše nikada nije izrađivao za prodaju – oduvijek su bile namijenjene isključivo za vlastite potrebe.

Danas, kao jedan od prvih članova Udruge "Kuća o batani", Gianpietro svoju vještinu demonstrira publici na organiziranim ribarskim večerima, s još nekoliko članova Udruge. Na tim feštama izmjenjuje se nekolicina "morskih vukova": neki opliću demižane, drugi krpaju mreže, dok je Gianpietro "zadužen" za izradu vrša.

Njegov posao – koji traži znanje, strpljenje i preciznost – iznimno je zanimljiv posjetiteljima, posebice ljetnim nomadima gladnima autentičnih priča. Jer riječ je o vještini koja se više ne "obrće", o obrtu koji je modernom čovjeku sve manje potreban, i o znanju koje se, nažalost, nema više kome prenijeti. Ako se taj trend nastavi, za nekoliko godina ovakvi će se prizori moći vidjeti jedino u dokumentarcima i muzejskim postavima.

Lijep, ali grub posao

- Moj otac Silvano naučio me ovom zanatu, usko vezanom uz ribarski život. Zanimljivo je da nikada nisam izrađivao vrše za druge, već samo za sebe i svoju obitelj, kaže Gianpietro.

- Razlog tomu je jednostavan – nedostatak vremena. Kad imam spreman kostur, treba mi otprilike pet sati da izradim jednu vršu, pojašnjava dalje.

Pitali smo ga u čemu vidi razlog sve slabijeg interesa mladih da nauče izrađivati vrše ili krpati mreže. Gianpietro odgovara bez zadrške kako nemaju od koga naučiti.

- Koliko god to lijep posao bio, izuzetno je težak, grub, a zna biti i opasan, kaže Gianpietro prisjećajući se opasne situacije u kojoj se sam našao, kada je jednom prilikom u "punoj opremi" i s teškim gumenim čizmama pao u more koje ga je onako teškog vuklo ka dnu. No usprkos nekim lošim iskustvima, more je Gianpietru bilo i ostalo na prvom mjestu. Tako svakog dana, neovisno o tome je li isplovio ili ne, barem tri puta obiđe svoju barku usidrenu u rovinjskoj luci.

- Vezan sam za brod i uvijek nađem razlog da ga obiđem. Prvi brod, dug 6,5 metara kupio sam 1979. godine i on me je vjerno služio sve do 1992. kada sam ga zamijenio za "gušo" - brod od 7,7 metara. S njim sam i danas na moru, svakodnevno, osim u dane lovostaja i uvjeren sam da će tako biti sve dok me zdravlje služi. More teče mojim venama, kaže Gianpietro koji nikad nije osjetio potrebu za automobilom, a kamoli da ga kupi.

- Nemam i ne vozim automobil, ali bez barke ne mogu i neću, odlučan je rovinjski ribar.

Život za brodice

Njegov je život u potpunosti okrenut moru. Uz gušo, Gianpietro ima i batanu "Calsantu" koja je dio flote istoimenih brodica što ih je Udruga - odnosno Ekomuzej "Kuća o batani" - sačuvala od nestajanja.

Podsjetimo, batane su gotovo nestale iz gradske luke kad su ih, zbog lakšeg održavanja, počeli zamijenivati plastični čamci. Kako bi sačuvala ovu važnu pomorsku baštinu, Udruga je, uz pomoć jednog od posljednjih rovinjskih kalafata, Mladena Takača, nekoliko godina zaredom gradila batane na platou Velikog mola što su mogli vidjeti svi putnici namjernici.

Ta je gradnja privlačila pozornost turista, ali, još važnije, doprinjela vraćanju rovinjskih brodica. Jednu od obnovljenih brodica dobio je i Gianpietro, da o njoj skrbi i s njom, kao član Udruge ljeti prevozi turiste tijekom manifestacija u organizacije "Kuće o batani". Flotu danas čini šest batana i isto toliko veslača, a postala je nezaobilazan dio autentične rovinjske turističke ponude.

Poneseni njegovom predanošću pitamo Gianpietra bi li, kad bi mogao, sve ponovio i opet izabrao život ribara?

- Usprkos svim promjenama koje sam doživio i koje me još čekaju ništa ne bih mijenjao. Opet bih bio ribar jer more je moj život, kaže ovaj pravi morski vuk kojeg gotovo svaki dan možete sresti uz, ili na barci, a umjesto uobičajenog pozdrava možete mu se samo obratiti riječima "grize li štogod?!".

Povezane vijesti

• U more porinuta još jedna batana - Regina 144
• Rovinjsku batanu vrijedni maketari izrađuju od čak 120 dijelova
• Nina Đurđević izlaže u rovinjskoj Galeriji „Batana“