Perušić se ovih dana našao u središtu medijske pozornosti zbog situacije vezane uz mnoštvo nejasnoća i stigmatiziranje jednog 12-godišnjeg dječaka. Cijeli slučaj ima podosta dulju genezu za koji dječakova majka Barbara Mateša tvrdi kako je njezin sin već dulje vrijeme u školi bio izvrgnut vršnjačkom nasilju, što niti jedan medij nije objavio. Priča je slojevita i po majčinim riječima kompleksna jer je u svemu svoj obol dalo nerazumjevanje i različitosti mentalnog sklopa pojedine djece u OŠ Perušić. Evo te priče:

"Ovo je prvi slučaj da se nakon medijske hajke na moje dijete konačno čuje i druga strana. Ja sam majka dječaka koji je uistinu rekao tu groznu i nespretno definiranu rečenicu, međutim važan je kontekst. Moje dijete je izreklo da će ponoviti što i dječak Kosta iz Beograda. Napominjem da smo taj slučaj svi doma oplakali, naravno i moj sin. Vršnjaci u Perušiću su ga maltretirati jer je došao iz Zagreba i po nekim stvarima je valjda bio malo drugačiji: po govoru, razmišljanjima i po ovome i onome. Sve bi to bilo OK da nije bilo uvreda poput pederčino, papčino i slično samo jer je bio nešto drugačiji. Onda je to preraslo u sačekivanja i prijetnje. O svemu tome slala sam materijale resornom Ministarstvu, ravnateljici škole i policiji. Na školi uredno stoji ploča na kojoj piše kako je to ustanova sa "nultom" stopom tolerancije na nasilje.

Ja sam prva koja se želi ograditi od bilo kojih predrasuda. Činjenica je da su djeca ovdje ponekad odgojno zapuštena, ne sva, ali mnoga jesu; da je Lika nažalost poznata po izobilju šljivovice i nasilja koje gledaju djeca i to na njih utječe; a to se događa čak i na ulici gdje imamo i slučajeva da djeca prose što uzaludno prijavljujem CZSS. Mom djetetu je također ukraden mobitel u školi. I to sam prijavila policiji, ali je reakcija škole pri tome izostala. Već tada sam ravnateljici škole sugerirala da nešto učini, ali mi je ona rekla kako je to idilična škola. Jest, priroda je idilična-ali ukazujem kako ničega idiličnog nema u mučninama koje moje dijete osjeća prilikom odlaska u školu. Tada sam rekla "prijateljski vas molim da nešto učinite, prije nego li poduzmem određene korake"- pisane dokaze priložila sam svim nadležnim tijelima, a i ovoj redakciji: ja sam zaista uporno i pristojno apelirala na probleme nasilja u školi, štoviše kao psiholog se stavljala na dispoziciju za pomoć Školi. Pri tome se ništa nije promijenilo i ja sam dijete jedno vrijeme slala u školu u Gospić. Tada se dogodio suicid mojega supruga, a ja sam ostala s dvoje djece od koje je mlađe tada imalo dva mjeseca.

Moje dijete od dva mjeseca postaje zakonski nasljednik ovoga imanja, ali i niza nekretnina po Zagrebu, i tada se javlja animozitet od strane nekih članova obitelji. Lucidna sam, nimalo naivna, obrazovana i uporna i odavde ne mislim ići. Niti zbog sebe, niti zbog svoje djece" ističe Barbara.

Suicid supruga ju je šokirao i tek naknadno je doznala za njegove zdravstvene probleme. Osim nekih članova obitelji supruga, Barbara tvrdi kako su je napadali i pripadnici Crkve, koji bi po vokaciji trebali biti na pomoći ljudima u teškim situacijama. Doslovno ova kuća nije blagoslovljena, a po kafićima se dugo slušalo kako je "kurva naslijedila a ne pokojnikov brat". Barbara nastavlja:

"Ne samo da nisam kurva nego Zakon kaže da djeca, a ne šezdesetogodišnja braća nasljeđuju- pa kom pravo, kom krivo. Općenito je problem Perušića da se mnogi igraju: pravnika, psihijatara i svega što nisu, naprotiv, čast iznimkama, puno je ovdje teoretiziranja o stvarima o kojima pojma nemaju. Ja ih i sad pozivam na kavu ako ih zanima išta o nama- jer slušam mjesecima priče o nekakvoj verziji Barbare koja ne samo da ne postoji, nego normalan mozak ne bi mogao smisliti.

Sve što nam se lošega događalo ja sam uredno prijavila policiji. Tako od nedavno moj sin u školi sluša kako je "purgerska pederčina kojemu je majka kurva". Ja sam po struci psiholog i znam da djeca mnogo toga pokupe doma. Ipak ću ovdje svakako ostati. Ja sam o sveu obavijestila ravnateljicu škole, pedagoginju i razredncu. Odgovor je bio: vaš dječak je od vršnjaka u razredu veći za glavu, neka on to riješi sam. Školska reakcija je bila "nula". Moje dijete je u školi slušalo prijetnje poput "prepolovit ću ti lubanju i izvaditi mozak". Na to je razrednica zbijala šale. Lika je raj u kojemu imamo vrlo bistre ljude, ali imamo i bukve. Onda je prošloga četvrtka moj sin rekao tu nespretnu rečenicu. Pri tome nikavog popisa vršnjaka i učitelja nije bilo. U školi je  mojem djetetu zapravo sustavno nereakcijom sugerirano da treba biti opasan kako bi ga vršnjaci ostavili na miru. Ni odrastao se u tome ne bi snašao!

Mojega su sina stručno pregledali psihijatri u Poliklinici Zagreb, prema protokolu nakon takvih incidenata. Zaključeno je kako je moje dijete sasvim bezopasno. Pri tome se sugeriralo kako škola treba pod hitno poraditi na vršnjačkom nasilju. Istoga dana policija je izvršila premetačinu u našoj kući. Nije pronađen pištolj već jedna parastara puška, staro trofejno oružje mojega svekra koja već desetljećim čami pod hrpom prašine, ali je poliija pri tome bila vrlo profesionalna i nije podizala tenzije", ističe Barbara.

Nadalje se spominje prošli petak kada je dijete išlo u školu (dakako, nije zadržan u Poliklinici jer je bezopasan), u petak dobiva nove udarce Barbara kaže ravnateljici da je ovog dosta i informira MZO. Tvrdi kako se ravnateljica vjerojatno uspaničila i pozvala upomoć roditelje manipulirajući ih neistinama (imajući u rukama Nalaz koji otklanja svaku sumnju i opasnost!). Tako da u ponedjeljak škola organizirala iseljenje svih razreda, iako su prema tvrdnjama majke Barbare imali svu potrebnu dokumentaciju o mentalnom zdravlju njezina sina. Tada su se demonstrativno okupili svi roditelji tražeći dječakovo isključenje iz škole. Za ovu situaciju Barbara Mateša najviše okrivljuje ravnateljicu škole Snježanu Milković.

"Bio je to ružan scenarij organiziran kao progon vjštica, jedna priča koja je krenula od ozlojađene rodbine koja se nadala da će nakon smrti mog Ivice dobiti cijelo naslijeđe. Ravnateljica škole Snježana Milković si nije mjela dopustiti da postane dijelom malograđanskih intriga. Ja sam već poduzela tužbe svima koji su načinili propuste. Unatoč struci ravnateljica je izigravala psihijatra, praveći se da je ta struka nevažna i plasirajući dezinformacije u stilu srednjovjekovnog progona vještica. U cijeloj našoj tragediji koja nam se dogodila nismo dobili niti jednu utješnu riječ, a o nekakvoj pomoći da niti ne govorimo, zaključuje Barbara Mateša i dodajemo kako će u školi dogoditi još neki nadzori kako bi umjesto, tvrdi, biti mjesto za odgoj i učenje djece lišene predrasuda.

"Olajavati moju obitelj, pozivati na prosvjed novinare, a sve to lomiti preko leđa dječaka od 12 godina, to su očajnički pokušaju kako bi se prikrili brojni subjektivni i profesionalni propusti. Napominjem da me u petak čeka razgovor u toj školi, gdje mi se sugerira da će dijete biti izbačeno iz škole, da trenutno nema pristup školi suprotno preporukama MZO, a da svakodnevno zovemo policiju zbog prijetnji da ćemo "van iz Perušića", kao i da sam dobila jasno obećanje da za mene u LSŽ posla biti neće. Stvar je vrlo jednostavna: dvanaestogodišnjak se nije snašao u kaosu nasilja i dvostrukih kriterija i rekao je ekstremnu rečenicu da se prekine teror od strane djece. Djece koja doma slušaju, u nedostatku znanja o suicidima i mentalnih bolesti, fantazije o razlozima suicida njegova očuha. Milković je potom vješto iskoristila situaciju ne bi li se u hajci i progonu zataškalo jednostavno i neizbježno: ta škola nije idilična, ona je ispod svakog standarda pedagoškog rada, a nažalost i etičkog postupanja"...