EKSKLUZIVNA REPORTAŽA

Najstroža kaznionica u Hrvatskoj funkcionira kao – poduzeće. Zatvorenici u Lepoglavi proizvode med i vrhunsko vino

| Autor: Siniša Pavić
(Snimio: Davor Kovačević)

(Snimio: Davor Kovačević)


Svibanj je doba godine kojem se vinari u isti čas i vesele i zbog njega brinu. Svibanj je mjesec kada se u Londonu kuša ono najbolje što nam je svijet od vina dao, pa dijele prestižne nagrade. Brojke kažu da se više od 18.300 vina iz 57 zemalja prijavilo za 21 Decanter World Wine Awards ne bi li 250 vinskih stručnjaka iz 33 zemlje u konačnici ocijenilo koja su vina ona ponajbolja. London je u svibnju vinski centar svijeta. A u tom centru i ove će se godine naći etikete od kojih teško da posebnijih ima. Jer, malo je vina, i to vrhunskog, a da se proizvodi i puni u kaznionici najstrožeg tipa. Odnosno, jedno je vino čija etiketa jasno sugerira živu istinu da je proizvedeno iza zatvorskih rešetki.

Vrhunski sauvignon, product of Lepoglava! I baš ta vina iz kaznionice u Lepoglavi evo tri godine u nizu osvajaju u Londonu medalje.

Dovoljno iskustva

Dok čekamo da nas primi upravitelj kaznionice Dražen Posavec, suočavamo se s činjenicom da nam svako malo na um padne neka rečenica koja se brzo učini najblaže rečeno nepristojnom s obzirom na kontekst, na mjesto radnje.

Recimo ona kako se u kaznionicu lako ulazi, a teško izlazi. Jedno je, ipak, novinarski zadatak, a drugo kad te iza debelih zidova dovede teški kriminal i zločin. Najstarija kaznionica u nas s navršenih 170 godina, najstroža kaznionica, kaznionica za najteže prijestupnike…

Ali, kaznionica u Lepoglavi je i poput pravog malog uspješnog poduzeća. Tu, naime, potrebu za rehabilitacijom i resocijalizacijom zatvorenika uspješno spajaju s ostvarivanjem prihoda i stvaranjem sustava koji teži samoodrživosti. Lani je kaznionica ostvarila prihode u iznosu od 2.200.000 eura. Sve što preostane kad se podmire obaveze, utrošit će se na poboljšanje uvjeta rada zatvorenika.

Onako kako nam je u startu postalo jasno da uobičajene neke dosjetke ovdje nemaju efekta, tako je u startu jasno da nema smisla upravitelja Posavca uspoređivati s filmskim likovima zatvorskih ravnatelja. Ali, čuti da čovjek njegovih godina broji velikih 36 godina radnog staža, sve u kaznionici, od čega 11 godina na mjestu ravnatelja, zvuči najblaže rečeno nestvarno.

– Mogu samo neskromno reći da imam dovoljno iskustva, kazuje nam Posavec.

Nije on, kaže, za naslovnice, niti misli da to ima smisla. Ali, istina jest da nijednu stepenicu nije preskočio na svom putu do ravnatelja, da je osam godina radio kao policajac sa zatvorenicima, prošao najteže incidente, bio član interventnog tima… Samo, posao je ovo koji troši čovjeka, jedno od najstresnijih zanimanja na svijetu. Reći će da godine čine svoje, pomognu da je lakše.

– Ono što meni čini zadovoljstvo je to što iz godine u godinu dižemo prihode i postižemo sve bolje rezultate u školovanju zatvorenika i njihovu zapošljavanju. Onaj tko to iskreno želi, može iskoristiti svoj boravak u zatvoru da se školuje. To mu ide i u radnu knjižicu, ima dakle dokaz na kojem ne piše da je to kaznionica jer školovanja provode vanjska učilišta, ističe Posavec.

Kaže kako se puno radi na tome da se zatvorenici usmjere put školovanja za deficitarna zanimanja. Krovopokrivači, zavarivači, keramičari, tesari, pomoćni kuhari, konobari, vinogradari, uzgajivači povrća…

– Otkada sam ja upravitelj uveli smo i školovanje zatvorenika za pčelare i postižemo sjajne rezultate s našim medom na međunarodnim izložbama, ne skriva ponos Posavec.

Onaj, kako bi to poslovnjaci rekli, core business je proizvodnja hrane za cijeli sustav, baš kao što se za sustav proizvodi i namještaj.

Kuća nogometa

– Zakonom je to uređeno tako da proizvodimo po cijeni koštanja. Tu nema nikakvog profita. Eventualni profit ostvarujemo na tržištu i zadnjih nekoliko godina se i tu polako etabliramo, kazuje Posavec dok spominje neke od objekata koje su opremili namještajem poput Kuće nogometa u Osijeku i brojnih sudnica.

E, tu je sada bilo vrijeme za pitanje koje se kanilo postaviti u startu.

– Kako ste prošli na Decanteru!?, pitamo.

– Nema još rezultata. Ove godine imamo jedno vrhunsko vino na našem tržištu, sauvignon, odgovara Posavec.

Lijepo je čuti da sve što od vina proizvede, kaznionica i proda. Lani su prodali 10.000 butelja. Enolog, baš kao i svi inženjeri koji vode zatvorske radionice, ljudi su izvana, zaposlenici. Oni koji uz njih rade, oni koje voditelji obučavaju, su zatvorenici. U kaznionici je 500-tinjak zatvorenika, njih blizu 120 je s kaznama iznad 20 godina zatvora.

– Ono što nam je najbitnije je da od ukupnog broja zatvorenika radi njih 65 posto. Od onih koji ne rade, dio je za rad nesposoban, dio ne želi raditi, dio je starije dobi, a dio ne može raditi iz sigurnosnih razloga. Tako da 90 posto onih koji su sposobni, radi. Oko 300-tinjak zatvorenika godišnje prolazi kroz rad, kaže Posavec.

Kroz proces resocijalizacije i vrednovanja ponašanja zatvorenici mogu stjecati i neke benefite. S vremenom mogu zaslužiti blaže uvjete boravka u zatvoru, otvoriti opciju korištenja vikenda kod kuće, a sve je to međufaza koja može dovesti do uvjetnog otpusta.

– Rad je jedan od najbitnijih kriterija i pretpostavki da ostvare nešto takvo. I to ne rad reda radi, ističe Posavec.

U zatvorenom dijelu kaznionice dvije su bitne radionice. U drvoprerađivačkoj se u suradnji s vanjskim partnerima proizvodi štošta, ponajviše stolice kojih je lani izrađeno 10.000, ili pak onaj masivni namještaj zbog kojeg dan danas stižu mejlovi s područja bivše Jugoslavije u kojima davnašnji kupci pitaju može li se nabaviti recimo koji jastuk pa da se stari zamijeni.

– Druga veća radionica je metalska. Radimo s nekim ozbiljnim firmama u metalnoj branši, poput Jedinstva Krapina, koji proizvode kontejnere za stanovanje. Za njih varimo postolja i tu osposobljavamo zavarivače, priča Posavec.

Tko će od zatvorenika u koju radionicu ovisi o afinitetima, o interesu za rad i o tome gdje i za kojim profilom radnika postoji potreba. Ako se netko odmah i ne pronađe u svom poslu, može ga promijeniti, baš kao što je i onih zatvorenika koji se školuju za više zanimanja.

Malo napada

– Svatko dobije svoju šansu. Naravno, pritom zatvorenici moraju poštovati pravila, kućni red, ističe Posavec.

Zaboravi se lako da smo u kaznionici. A da bi se radilo s metalom, drvom, treba baratati alatom.

– Stalno su zatvorenici u kontaktu s oštrim predmetima. Imaju kontrolu policije, kontrolu strukovnih učitelja, česte pretrage. Naravno da se dogodi da nešto urade mimo pravila. Uglavnom rade improvizirane nožiće da mogu prerezati hranu i kruh. Malo je napada. Iako ništa ne treba isključiti. Mi smo najzahtjevnija kaznionica i po pitanju sigurnosti, ističe Posavec.

Incidenata dakle ima, ali će naglasiti Posavec da je stopa incidenata jako niska, pogotovo ako se uspoređuje s kaznionicama u zapadnim zemljama.

– Svi zatvorenici, pa i oni s dugotrajnom kaznom zatvora, i na 40 godina, dobivaju mogućnost da rade i da idu u radionicu. To je naša procjena i pokazala se dobrom. Zatvorenici nisu zatvoreni u sobama, gotovo cijeli dan su im sobe otvorene, kad su na odjelu mogu nesmetano ići u dnevne boravke, tako da taj malo liberalniji način izdržavanja zatvorske kazne povratno donosi benefite kroz tu, ‘ajmo to tako reći, malo bolju socijalnu klimu, kaže Posavec.

Obilazak počinje zgodnom pričom. U jednoj od vitrina i šahovska ploča. I to se u Lepoglavi izrađuje.

– To vam je garnitura koja je dizajnirana za šahovsku olimpijadu u Dubrovniku, mislim da je održana 1954. godine. Bobby Fischer na tim je garniturama igrao šah, priča Posavec.

– Znači i izgubio je na ovoj ploči, ubacio se u priču naš fotoreporter Davor.

Kako i ne bi, kad je njegov otac Vlado Kovačević jedan od tek nekolicine njih koji se mogu pohvaliti da su dobili Fischera i to vjerojatno na tabli koja je izrađena u Lepoglavi.

Iza rešetaka

Idemo dalje. Policijski službenici, a ima u kaznionici 377 zaposlenih, putem pozdravljaju upravitelja. Sve bi se činilo nekako uobičajeno da nije onih masivnih rešetkastih vrata koje službenici pred nama otključavaju i zaključavaju. Čudan je osjećaj, najblaže rečeno, hodati hodnicima kaznionice praćen pogledom onih koji tu služe pet, deset, dvadeset godina kazne.

– Ušli smo u centralni dio gdje su nam smješteni svi zatvorenici u zatvorenom dijelu. Imamo podijeljene zone gdje šeću na otvorenom, gore je igralište i teretana, zgrada u kojoj imamo pekaru, blagovaonicu i prodavaonicu u kojoj kupuju potrepštine koje im trebaju, govori nam Posavec.

Tu su i prostorije za posjete bez nadzora u kojima zatvorenici mogu biti sa svojim suprugama, a vide se i zidovi opasani žicom iza kojih su oni za koje će Posavec reći da su malo zločestiji.

– Kako se vi osjećate ovdje nakon svih ovih godina? Ugodno, neugodno?, pitamo Posavca.

– Sve vam to s vremenom postane rutina u kojoj se svaki dan suočavaš s rješavanjem nekih konflikata, problema. Nema tu nekih novosti. Imamo dobar tim. Sve vam počiva na ljudima koji tu rade, ističe Posavec.

Pravila kažu da nema razgovora sa zatvorenicima, nema fotografiranja lica, a opet vuče nešto da ih pitaš baš sve dok nas motre. Dio ih evo taman ide s redovnih zdravstvenih pregleda. Izlaze iz one zvjezdaste, preko sto godina stare zgrade građene od cigli koja dan danas arhitektonski izgleda posve zavodljivo.

– To vam je sve rađeno prema irskom progresivnom sustavu, poznatom u penologiji. Četiri su njegove faze; u dolasku si sam u ćeliji, onda ideš u skupno izdržavanje kazne, treća faza je bio blaži uvjet ili posredovanje, a četvrta faza je bio uvjetni otpust, pojašnjava Posavec.

Ulazimo u zgradu u kojoj je odjel zatvorenog tipa. Penjemo se uskim zavojitim stubama u pratnji dva policijska službenika kojima na licu baš nijedne reakcije ne vidiš. Obilazimo ćeliju u kojoj je tamnovao kardinal Stepinac.

Obilazimo i informatičku sobu dok nam Posavec priča kako se šahisti Lepoglave online natječu s više od 200 ekipa svjetskih kaznionica i kako su u poretku šesti. U knjižnici lista se dnevni tisak. Novine se u Lepoglavi još uvijek čitaju. A onda filmski kadar. Evo nas na otvorenom stubištu s kojeg se vidi sve i svud. Naokolo su ćelije. Ulazimo u jednu jednokrevetnu. Usko se čini, makar je tu i mali televizor.

Ćelije su ionako tek da se u njima prespava, sve je koncipirano tako. Govori nam upravitelj kako svaki zatvorenik ima svoju identifikacijsku karticu koja ima višestruku, trojnu svrhu. Njom mogu telefonirati, nazvati samo one telefonske brojeve koji su im administrirani, s njom kupuju u kantini i s njom dolaze na liniju po obrok.

Na čas je gost fasciniran organizacijom, a na čas se tu baš ništa ne čini drugačije od svih onih televizijskih i filmskih prikaza zatvorske tematike. I umjetnine izložene po hodnicima često su zatvorske tematike. Na zidu tako i minuciozno izrezbaren drvorez na temu kaznenih djela. Drvorez je to nalik kakvom leksikonu svih mogućih kaznenih djela. Na vrhu zgrade kapelica. Dušebrižnik, župnik obližnje župe, nedjeljom drži mise kojima prisustvuje oko 60-ak zatvorenika. Na zidu uz oltar i zapis: »Ako gledaš na bezakonje Gospodine, Gospodine tko će opstati?«.

Rad punom parom

Put vodi van iz zgrade. Ipak se lakše diše čim smo vani. Idemo do radionice u kojoj se drvo obrađuje. Veseli vidjeti pogon u kojem se radi punom parom, pa makar da je u kaznionici. Strojevi bruje, sve je puno stolaca koji čekaju lakiranje. Inženjer Marko voditelj je drvoprerađivačke radionice.

– Imamo oko 70 zatvorenika u smjeni koje vodi 15 civila, strukovni učitelji i inženjeri. Proizvodnja kreće od piljenja, sušenja drva, pa piljenja elemenata za stolce, nakon toga se to prerađuje buši i lakira te na kraju sve završava u tapetariji gdje se presvlače u tkaninu, kožu ili umjetnu kožu, pojašnjava, među ostalim, Marko.

Inženjer Marko je zadužen za proizvodnju drvene galanterije

Ono što upada u oči je njegova mladost. Kako se našao na ovom poslu!?

– Pet godina sam radio u privredi, sada sam godinu i pol tu. Blizu sam doma, otvorilo se mjesto i došao sam vidjeti kako to funkcionira, jednostavno će ovaj inženjer drvne tehnologije.

– Pa je li vam bilo neobično doći raditi među zatvorenike?, pitamo.

– Trebao mi je jedan period prilagodbe, ali ide to, može se sve, veli nam Marko.

Može se u zatvoru naučiti i raditi finu rezbariju, onako kako čovjek ogromnih pleća i mišića rezbari figure konja za šahovske table. Ako treba kome popravak cipele, tu je i postolar, krojači kroje i krpe i šivaju radne uniforme. Sve je tu osim slobode, reklo bi se. Slična atmosfera i u metalskoj radionici, samo je zvuk strojeva drugačiji. Voditelj je Antun, diplomirani inženjer strojarstva. Kaže kako su kapaciteti konstantno puni pogotovo što se tiče tokarenja, glodanja, blanjanja te pogotovo savijanja koje spada u poluhladnu deformaciju. Došli smo taman u trenu kada se rade police i garderobni ormari za druge zatvorske sustave.

– Jednostavne stvari, ali u ogromnim količinama, tako da su naši kapaciteti puni tijekom cijele godine, ističe Antun.

A kaže i to da se zatvorenici rado javljaju za nauk u metalskoj radionici svjesni da ti poslovi vani jamče zaposlenje.

– Trenutno brojimo oko 45 zatvorenika. To je porast u odnosu na lani za nekih 10, 15 posto, kaže voditelj.

On je pak dugo radio u privatnom sektoru, a onda je na neki način presudila činjenica da mu je danas od kuće do posla pješačiti pet minuta.

– To i sigurnost posla i sigurnih primanja u ovom sektoru, kaže Antun.

Sigurnost. Zanimljiv odabir termina s obzirom na okruženje, okruženje na koje se, kaže i Antun, čovjek jednostavno navikne. A mi se navikli nismo ni na ona dva »nevidljiva« policajca koji su nas za cijelog obilaska zatvorenog odjela šutke pratili. Njih dvojica ostadoše unutar zidina, dok nas upravitelj vodi u trgovinu s namještajem.

Da je masivni namještaj još u modi, baš kao i njegova trajnost, bio bi ultra tražen proizvod. Iskreno, žuri nam se dalje, tamo gdje su pčelinjaci, vinograd, poljoprivreda, tamo gdje se i poluotvoreni odjel čini blagoslovom. I nakon kratke vožnje pred nama čista pastorala. Ovce su na paši dok ih motri zatvorenik koji je i pastir. Malo dalje su košnice s pčelama. Ostatak zatvorenika s poluotvorenog odjela nije taj dan otišao u šumu raditi jer je kiša teren učinila blatnjavim, objašnjava nam pravosudni policajac Darko.

Zatvorenik koji sve o medu zna veli nam da se kesten pokazao na tržištu najboljim. Meditativne su pčele i rad s pčelama. Valjda i zbog toga toliko bivših zatvorenika nastavlja s pčelarstvom po izlasku na slobodu. Pčele su »kranjske«, ovce »slovenke«. A kakva je janjetina, kakvo je meso?

– Trebali ste u četvrtak doći. Četvrtkom se u našem restoranu peče janjac i odojak, otkriva Darko.

Iskustvo i mladost

Uf! Nego, vino… U podrumu kombinacija iskustva i mladosti. Stjepan je iskustvo, Petar je mladost. Uz pomoć zatvorenika oni su kreatori vina za Decanter.

– Petar je podrumar, a ja sam voditelj odsjeka poljoprivredne radionice, veli nam Stjepan.

Ni zakoračili nismo u podrum rađen 1911. godine, a sve je zamirisalo kako treba, na fermentaciju, na vino. Na naše pitanje kako su završili ovdje, Stjepan sa smiješkom odgovara kako smo i zaslužili: »Ja sam poslao molbu za zaposlenje, a one druge je poslao sudac.« Priznaju nam njih dvojica da je sve napetije kako se bliži dan kada će iz Londona stići ocjene. Pet vina su poslali na ocjenjivanje; graševinu, žuti muškat, sauvignon, rajnski rizling i bijeli pinot.

– Valjda bude nešto. Nas bi zadovoljila i jedna medalja. Preklani su bile tri brončane. To je potvrda da nešto ovdje dobro radimo, ističe Stjepan.

Stjepan i Petar zaduženi su za proizvodnju vina

Objašnjava nam kako svi zatvorenici koji ispunjavaju uvjete za poluotvoreni odjel imaju priliku raditi u vinogradu, preradi. Petar, onaj koji je budućnost, domaći je dečko taman da mu život uz zatvorenike ne bude nimalo neobičan. Stjepan je tu 24 godine i sebi je odavno dao u zadatak da podigne kvalitetu vina, u čemu je i uspio. Još svi vinogradi nisu u rodu jer su posađena i tri nova zahvaljujući Stjepanu koji je i za vinsku omotnicu zaslužan. Kapacitet je tako trenutno nekih 20.000 litara. Sve se rasproda na kućnom pragu. Muškat ode prvi i obožavaju ga žene.

Kaznionica u Lepoglavi funkcionira i kao dobro uigran kombinat. S jedne strane dobra je to priča o uspješnom poslovanju i modelu resocijalizacije, s druge i opet su tu debeli zidovi, stražari, pravila, ćelije, ljudske neke sudbine.

– A što poslije!? Zna li društvo što će sa zatvorenicima kad izađu iz kaznionice van?, pitamo upravitelja.

– To ja malo preteško pitanje za mene, naša je zadaća brinuti o njima dok su tu i dati im perspektivu kroz izobrazbu, ali mogu reći da nikada nije bila bolja situacija i to zato što danas svatko može naći posao. Nije stigmatiziran nitko jer svi vape za radnom snagom. Prije 20 godina kada bi zatvorenik izašao na slobodu i kad su poduzetnici znali da je došao iz zatvora, uvijek je bilo na vagi da li će ga uzeti ili ne. Danas se, mislim, bez problema zapošljavaju i to je dobro. Jer moje je mišljenje kako je temeljni uvjet da se netko ne vrati u kriminal taj da se može zaposliti i zarađivati, ističe upravitelj.

I u pravu je, ako je vjerovati onima koji su mu se po izlasku javili kakvom porukom sa svojih radnih mjesta.

– Vama tu fali samo neki hotel, otelo nam se pred kraj posjeta.

– Nama ne, nasmijao se na to Posavec.

Eto nas »na početku«, jer spominjati hotel onima koji skrbe o smještaju 500-tinjak ljudi, pa sve da i nisu poput nas »samo navratili« svojom voljom, definitivno nije najpametnije.

Bogata povijest i planovi za budućnost

Prije samog obilaska upravitelj Dražen Posavec nam pokazuje kratak video koji priča o kaznionici, o njenoj povijesti i njenoj sadašnjosti. Onaj povijesno prvi dio kaznionice egzistirao je u samostanskom dijelu i star je 170 godina, od 1854. godine. U Lepoglavi su kaznu zatvora odslužili i Josip Broz Tito i Franjo Tuđman. Od 1908. do 1914. izgrađena je tzv. zvijezda, dok su 1945. godine izgrađena postrojenja, drvoprerađivačka i metalska radionica. Biskupija 2001. godine dobiva natrag samostanski dio. Obrađuje se 35 hektara zemljišta. Gospodari kaznionica i sa 425 hektara šume koju eksploatira za građu i ogrjev. Lani je proizvedeno 70 tona svinjetine, tu je stado od 250 ovaca i janjadi, stotinjak košnica, a proizvodnja povrća se kreće oko 50 tona i sve ide za potrebe prehrane zatvorenika. Planova za unapređenje je podosta. Posavec posebice ističe dvije investicije koje bi trebale poboljšati uvjete boravka zatvorenika. Ide se na klimatizaciju zatvoreničke zgrade, baš kao i na potpunu adaptaciju spavaonica u 100 godina staroj zgradi poluotvorenog odjela Čret. Drugi projekt je postepeno uvođenje solara tamo gdje se procijeni da je najisplativije.

Lignje najtraženije u restoranu Ivančica

Doći u Lepoglavu, a ne sjesti u restoran Ivančica, bio bi neoprostiv propust. Restoran je to otvoren za javnost u kojem zatvorenici rade kao pomoćno osoblje. Tu se među ostalim dolazi probati – lignje! Zašto su lignje – pržene, panirane, punjene, s grila – tako tražene i tako drugačije u Lepoglavi, vrag bi ga znao, no činjenica je da ih godišnje, kako nam rekoše, ode devet tona! Lako je moguće da dio razloga leži u šarmu i profesionalnosti Mirjane i Valerije. Štono bi se reklo, stara je to dobra škola ugostiteljska i samo zbog njih čovjek bi se tu vraćao svako malo bilo na lignje, bilo na pavlinski odrezak, bilo na odrezak što se Veselim Zagorcem zove.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of