Kulturalna afirmacija: Više od feštarenja

Ian Tataj (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)

U subotu se slavilo Martinje – slavlje čovjeka koji je po svemu sudeći mogao biti autohtoni Istrijan – svetog Martina, zaštitnika vina i vinara. Kult svetog Martina započeo je još u ranom srednjem vijeku, no dobio na popularnosti u 12. i 13. stoljeću. No, od sveca milosrdnika koji je polovicu svog plašta dao ubogome, do sveca vina i vinara, prošao je kroz mnoge iteracije. Popis stanja, mjesta, područja, zanimanja i osoba kojima je Martin zaštitnik, postao je veoma pozamašan, a uključuje siromahe, konjanike, konje, skladištare, vinare, hoteljere, alkoholičare i reformirane alkoholičare!

Slavlje je izvorno bilo vezano za sezonsku promjenu; kraj je žetve, i početak zimskog razdoblja.

Pa dok se u sjevernijim krajevima Martinje slavilo i slavi uz pečenje guske (a navodno se sv. Martin, da bi izbjegao biti izabran za biskupa, sakrio upravo u gusinjak), na jugu, u područjima bogatim nasadima vinove loze, u ovo doba dolazi prvo vino.

Iako nema pomena o izravnoj vezi između svetog Martina i vinogradarstva u pisanjima ranih hagiografa, svetac je u Francuskoj zaslužan za pomoć u širenju vinarstva diljem regije Touraine i olakšavanje sadnje vinove loze. Stara grčka priča da je Aristej otkrio prednost obrezivanja vinove loze nakon što je podrobno proučio ponašanje koze, prisvojena je svetom Martinu. Čini se, oralnom tradicijom. Martinu se tako atribuira i uvođenje grožđa Chenin blanc, od kojeg se proizvodi većina bijelog vina zapadne Touraine i Anjoua.

U Hrvatskoj, koju sv. Martin nije nužno nikada posjetio, Martinje je fešta par excellence – ne samo da se ulazi u mjesec (ili mjesece) proizvodnje vina, već je ovaj dan idealna prigoda, još jedna među njih mnogo, da se opijemo bez pardona. Tko se pak sjeti i da u tom procesu zahvali svecu i pomoli se, možda biva dvostruko nagrađen.

Uzgoj "mediteranske trijade", ulja, vina i žitarica u Istri je imao nekoliko izuzetno plodnih razdoblja. Od Rima, kada je usustavljen, i kada se već naše vino i ulje cijenilo na sredozemnom tržištu, do danas, kada su ponovno vrhunski, nagrađivani, brendirani i skupi proizvodi.

Po pitanju vina, mukotrpan je put bio u ovom posljednjem ciklusu proizvodnje nektara od grožđa da se ono, i mi, izborimo na svjetskom tržištu. Stariji među nama sjetit će se da je za vrijeme »bivše države«, kada se nije moglo tek tako ishoditi niti dozvolu za proizvodnju, istarsko vino prodavalo rinfuso, u neobilježenim bocama, a proizvodilo se u kućnoj radinosti u omanjim količinama. Tek je po padu Jugoslavije vinarstvo u Istri krenulo uzlaznim putem. Vinari su krenuli u inozemstvo da bi saznali više o proizvodnji vina, kupili strojeve, oformili OPG-ove, agroturizme i naposljetku postali i tvrtkama.

Okidač koji mnogi vinari spominju u ponovnom razvoju vinarstva, onaj je o kojem se piše na dugo i široko i svima nam je na usnama, po dobromu ili lošemu – turizam. Jer, osim potreba Istrijana, koji vino vole, no cijene i vrhunski rinfuso, turisti su bili oni koji bi, kada bi dolazili ovdje sa Zapada u Jugoslaviji, pitali da sa sobom odnesu naša vina kući, i čudili se da se nema niti kako ponijeti. Ne bi im valjda dali klasični »litro« bocun da odnesu u Njemačku! Tako je postojao paralelni razvoj gdje turizam povlači vinare u napredak, vinari pune restorane, restorani hrane turiste, turisti kupuju vino, i na kraju smo preplavljeni njima, a rinfusa je sve manje za pronaći. No dobro; imamo velik broj gostiju koji stvarno cijene kvalitetne proizvode, i možda se među njima nađe i koji "počasni Istrijan".

No uz čitav ovaj simbiotski razvoj, neko vrijeme se činilo da će patiti "privredna grana" koja hrani duh, a to je kultura. Kultura koja je mogla riskirati da postane bazirana isključivo na odnosu sunca, ljeta, mora, vina i ulja, no, ipak se uspostavilo da se možemo i želimo afirmirati na puno većem spektru. Potencijal i infrastrukturu imamo, a sada, kako su, među ostalim, govorili predstavnici kulture ove srijede o razvoju iste u Istri, idemo uspostaviti simbiozu institucionalnog i vaninstitucionalnog, kulturnog i turističkog, duhovnog i realnog, i možda postanemo jači od Provanse!