Meni alkoholizam nije prošao, uvijek ću popiti, samo treba znati mjeru koliko i kako

Alen Vitasović bez sumnje je jedno od najpoznatijih imena istarske, ali i hrvatske glazbene scene. Njegove pjesme i danas se rado slušaju, dok on neumorno snima nove singlove, spotove i album… Uz sve to održava koncerte, a jedan među njima bit će poseban i dogodit će se 17. ožujka u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula. Riječ je o velikom koncertu u povodu četvrt stoljeća solo-karijere Alena Vitasovića, gdje će uz njega nastupiti Livio Morosin, Dražen Žerić-Žera, Dražen Turina-Šajeta, Duško Jeličić, Lidija Percan, Bruno Krajcar, Mauro Staraj, Sakramenski, Tone Livi, Slavko Celija… Bit će to ujedno i Alenov prvi cjelovečernji koncert u istarskoj kazališnoj kući.

"Jenu noć", "Po ud mene", "Sandra", "Gušti su gušti", "Ne moren bež nje", "Nisi više mala", "Bura", "Samo Bog te moga učiniti", "Ko mi rečeš da" samo su neki od hitova Alena Vitasovića koji će u INK-u nastupiti uz pratnju svih dosadašnjih pratećih bendova, pa će s njim za ovu posebnu priliku zasvirati Lada band, Anelidi, Amadeus band, Superfree i aktualni The Band.

- Kako teku pripreme za koncert i osjećate li već neko uzbuđenje ili neku tremu?

- Meni je ovo najveći koncert u karijeri, pa su i pripreme samim time zahtjevne. Puno posla imamo do koncerta. Svi moji koncerti su zahtjevni, ali obljetnica u kazalištu 17. ožujka mi je jako bitna, i na tom projektu radim sa više ljudi. Iskreno, bojim se na neki način, ne sebe, nego kako ćemo sve to okupiti, sastaviti, napraviti..., ali sve je to ustvari pozitivna trema. To će biti vrhunac moje dosadašnje karijere. Imao sam puno faza u 35 godina rada. Od onih "zvjezdanih staza" kada je išlo sve nekako spontano, luđački. Sad kad sam u drugoj fazi gledam na sve to puno drugačije. Da sam bio pametan kao što sam sada pametan, ustvari iskusan, onda bih neke stvari drugačije napravio. Želja i zadatak mi je u kazalištu okupiti neke osobe koje su bile dio mog života, moja ljubav. Malo sam opterećen, čak i previše, kako sve to iskoordinirati. Pozvati ću moje zrmane (rođake), oca, brata, strica, i dugogodišnje bliske suradnike.

- Rekli ste da biste neke stvari u karijeri napravili drugačije. Što, na primjer, da možete vratiti vrijeme?

- Da mogu vratiti vrijeme, ali ne mogu, kada smo ja i Livio Morosin krenuli u akciju, tu sam bio jako mlad, mučio sam se. Sada bih u raznim situacijama drugačije postupio. Livio Morosin je za mene vrh vrhova i uvijek mi je govorio: "Daj, budi frajer, budi zvijezda". Sa sadašnjim iskustvom mnogo bih se bolje snašao u takvoj situaciji. Nasuprot svemu tome što sad govorim, ja i Livio smo uspjeli, išli smo u Zagreb i dalje, u Sloveniju i svugdje po svijetu. Livio je uvijek bio taj koji je radio od mene zvijezdu i gurao me naprijed. Bila je to nezaboravna suradnja.

Sada je situacija drugačija, prošle su godine, imam agenticu, band, mirnije je nego što je tada bilo. Sada razmišljam smirenije i racionalnije, a tada je sve više išlo stihijski. Ali, svako vrijeme ima svoje čari. Tada sam mislio da to ide samo od sebe, a tek sad kužim koliko treba raditi, a onda me bilo baš briga, bio sam popularan, gušti su gušti…

- Jeste li u tom trenutku u svemu tome uživali, ili ste osjećali da vas nešto pritišće?

- Upravo u tome je problem. Činjenica je i štos u tome da u onom trenutku nisam razumio ništa, postao sam popularan i pitao sam sebe: "Kako? Gdje? Kako naprijed?" Sam si siromah iz Orbanići, imaš sto kuna u džepu, di ćeš ti brijati u Zagreb? Nema šanse. Uglavnom, nisam osjećao pritisak, niti sam mislio da ću biti nešto, ni u najmanjem slučaju. Otkuda? A Livio je reka, i ja san reka, idemo mi u Zagreb, u hotel Dubrovnik, uzmemo auto, gladni i žedni, a još sam imao auto od bivše žene, Ford Escort, i šibamo prema Zagrebu. Nisam znao gdje je hotel Dubrovnik, ni gdje je HTV, ništa… Našli smo ga u magli.

- Čuo sam i da su vam obožavateljice dolazile u Orbaniće?

- Da, dolazile su.

- Je li vam bilo neugodno?

- Bio sam u brajdi (vinograd). Ja i moj tata smo trgali i kopali i neke ženske iz Splita su došle stopiranjem. Došle su tamo u brajdu i gledaju mene kako kopam, kopam k'o idiot. Haha…

- Ča ste im rekli?

- Sam reka: "Čekaj mala tamo, ja kopam brajdu, pa ćemo popiti dec vina, pa gremo doma".

- I ste popili?

- Da.

- Na što ste nakon svih tih godina najponosniji, prije svega u karijeri, a onda i u privatnom životu?

- Meni je najveći uspjeh u životu ča san dobija kćer Miju i sina Ivana, na to sam najponosniji. Ča se karijere tiče, ipak je teško, i važno doći u Split ili Zagreb iz jednog malog sela, iz Orbanići, bez da sam ikad išta pripomogao tom kraju, i dojdeš tamo di te svi cijene, svi te vole. Dan danas je tako. Imao sam koncert u Valpovu, Zagrebu, Zadru i svi te vole i cijene. To je po meni najveći uspjeh, nakon 25 ili 30 godina, da ti možeš doći u Split i kada te neki tip prepozna na cesti, neka ženska, neka mamica u ribarnici ili bilo gdje i pita: "Jesi ti Alen Vitasović?". I odgovorim: "Da, ja sam Alen Vitasović".

- Kakav je to osjećaj?

- Čudan je osjećaj. Od ponosa ne znan ča bin reka. Oni se ne ponašaju prema meni napadno, nego ljubavno, neka ljubav postoji, kao kada govore: "Ma ti si naš Alenić, Istrijanić". Dobro.

- Od svih poznatih pjesama koje ste otpjevali, koja je vama najdraža? Postoji li neka pjesma koju publika toliko ne zna, a vama je gušt pjevati je?

- To je pitanje interesantno. Uvijek me pitaju ljudi: "Koja ti je pjesma, koja ti je označila, koja ti je ovo, koja ti je ono…" Ne znam, iskreno. Kad smo ja i Livio Morosin na Radio Puli snimili "Ne moren bež nje", nakon toga je nešto krenulo. Onda je došla "Sandra" i ja sam je cilu večer tipkao na Atariju, na kompjuteru, ocu u hiži u Orbanići, radio sam aranžman. Moj tata Tone je pitao: "Ča delaš po tom kompjuteru toliko kada od tega niš ne bude?" Onda san je zbrisa, iz principa. Drugo jutro sam poša poli Alda Špade na Radio Pulu i napravio je u pola sata. Nakon toga sam napravio aranžman za "Gušti su gušti", išao sam u Rijeku, tamo je doša Elvis Stanić i sve to vrhunski odsvirao. Za prateći vokal Jozefina je bila u điru i došla je. Za "Jenu noć" je došla moja bivša žena i Tatjana Giorgi i snimili smo pjesmu u Štinjanu, u studiju kod Čotke. Cili album sam napravio nešto fantastično i interesantno. Po meni, to ne možeš više nikad. Znaš ča me najviše potreslo u životu? "Bura". Kada me Torcida bacila u bazen i tu san puka.

- Pukli u pozitivnom ili negativnom smislu?

- U svakakvom. Ja sam pobijedio na Splitskom festivalu s tom pjesmom. Torcida je iza mene, baca me u bazen, a ja skoro da ne znam plivati. Bio sam jedini koji je pobijedio u Splitu da nije iz Dalmacije. Ponosim se i za Porina koji sam dobio, ponosim se da mi je Franjo Tuđman dao Zvijezdu Danice hrvatske. To je to, stari moj. I dalje sviram, rokam…

- Kako to da je uspješan mladi glazbenik postao zvijezda tabloida i trač rubrika zbog svog alkoholizma?

- Borim se s tim problemom, to je jasno. Moji roditelji, moja sva generacija, uvijek su imali vina, bilo je za jesti i piti alkohol. Ja sam možda među prvima koji je išao negdje nešto riješiti, prihvatiti…

- Govorite o liječenju?

- Da. Prvi sam to priznao i napisao u novinama. Išao sam tamo i nije mi žao. Naučio sam puno.

- Što ste naučili, koja je najveća pouka koju ste izvukli?

- Da si čovjek i da priznaš da ako ide, ide, a ako ne ide, ne ide. I nema predaje.

- Možete li reći da je to prošlo, da se više neće vratiti?

- Meni nije prošlo. Samo znam da sam išao tamo i pokušao nešto, dok mnogi s tim problemom ne pokušavaju ništa i glume da je sve u redu. Ja sam pokušao. Je li prošla sama ovisnost? Ne. Kao alkoholičar uvijek ćeš popiti, samo treba znati mjeru koliko i kako. Ako takneš čašu, bježi. (Mladen RADIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU