Na Kubi, u jednoj od posljednjih socijalističkih država na svijetu, za promjenu vlasti nisu potrebni izbori. Dovoljna je smjena na čelu Komunističke partije da bi se objelodanilo tko igra glavnu ulogu u vladajućem igrokazu i odlučuje o sudbini jedne od najsiromašnijih i najizoliranijih zemalja južne Amerike. Nakon sedamdesetak godina, dinastiju Castro – legendarnog Fidela koji je umro 2016. godine i njegovog brata Raula koji je upravo predao vlast mlađem kolegi iz KP – zamijenit će Miguel Diaz-Canel koji je u posljednje tri godine figurirao kao državni poglavar da bi sada postao i stvarni šef države odnosno generalni sekretar partije.

Tranzicija vlasti

Odlazak dinastije Castro sa scene nipošto ne znači da se s njihova puta namjerava skrenuti odnosno kako će Kuba dramatično promijeniti svoju unutarnju ili vanjsku politiku.

Vladajuća Komunistička partija Kube izabrala je posljednjeg dana kongresa u ponedjeljak predsjednika Miguela Diaza-Canela za nasljednika Raula Castra na mjestu generalnog sekretara što je označilo samo tranziciju vlasti mlađim, ali odanim i pravovjernim partijskim dužnosnicima. Simbolički, to je kraj ere braće Castro koji su Kubu vodili od revolucije 1959. godine koja je s vlasti zbacila proameričku vlast generala Fulgencija Batiste što su je podupirali krupni kapitalisti.

Analitičari u svjetskim medijima tvrde kako će novi generalni sekretar KP Kube Díaz-Canel nastaviti politiku braće Castro i primjenu njihova ekonomskog modela. To potvrđuju i riječi Raula Castra koji je rekao je da će predati vodstvo mlađoj generaciji "punoj strasti i antiimperijalističkog duha".

Miguel Díaz-Canel, rođen 1960. godine, gotovo je 30 godina mlađi od svog prethodnika, Raula Castra koji je bio je na funkciji šefa Kompartije od 2011. godine kada je preuzeo dužnost od starijeg brata Fidela Castra.  

Lojalan Castro modelu

BBC u svojoj analizi najnovijih događaja na Kubi objašnjava da je Miguel Diaz-Canel lojalan Castro-modelu državnog socijalizma na Kubi te je kao kubanski predsjednik dopustio samo vrlo ograničeno širenje privatnog sektora u skladu sa željama njegovog prethodnika.

Politički gledano, ne postoji vjerojatnost naglih promjena i jasno je da Raul Castro vidi Díaz-Canela kao siguran par ruku. Raúl Castro želi svoju posljednju službenu ulogu u kubanskoj revoluciji ostaviti s osjećajem kontinuiteta i predavanja baklje mlađem vođi koji ima iste vrijednosti, piše BBC.

Ipak, procjenjuje se kako će novi šef partije u vrlo bliskoj budućnosti morati dodatno liberalizirati centralno kontrolirano gospodarstvo. Tu odluku mu neće biti lako donijeti jer je posve odan vođama kubanske revolucije i najžešći je branitelj političke ostavštine braće Castro.

Raul Castro ga je, napokon, i „izmislio“ kao političkog dužnosnika. Bio je skromni partijski apartčik kada ga je 2013. godine Raul Castro imenovao potpredsjednikom državnog vijeća Kube. Od tada je postao desna ruka Raúla Castra i posljednjih pet godina pripremao se za predsjednika i primopredaju vlasti.

Miguel Diaz-Canel rođen je u travnju 1960.godine, nešto više od godinu dana nakon što je Fidel Castro prvi put položio prisegu kao premijer. Studirao je elektrotehniku i započeo svoju političku karijeru u ranim 20-ima kao član Mladog komunističkog saveza u Santa Clari, gradu koji je bio mjesto posljednje bitke u kubanskoj revoluciji i kojim do danas dominira mauzolej Che Guevara.

Dok je predavao inženjerstvo na lokalnom sveučilištu gradio je karijeru u redovima Saveza mladih komunista postajući njezin drugi tajnik u dobi od 33. godine. Imao je važnu ulogu u Komunističkoj partiji u svojoj rodnoj provinciji Villa Clara, za koju se u vrijeme njegova vodstva i vođenja provincijske vlade govorilo da se da uživa veća sloboda nego u drugim dijelovima zemlje. U Villa Clari odvijali su se rock koncerti koji bi bili zabranjeni drugdje dok je grad od 1985. godine odredište jednog od najpoznatijih kubanskih LGBT kulturnih centara El Mejunje.

Njegov vlasnik rekao je medijima da klub ne bi preživio da nije bilo potpore Díaz-Canela. Klub je dočekao "bilo koga drugačijeg" u vrijeme kada komunistička Kuba nije dopuštala homoseksualnost.

Ipak, upornom Diaz-Canelu trebalo je deset godina, sve do 2003., da uđe u politbiro, izvršni odbor Komunističke partije. Nešto kasnije, 2009. godine promoviran je na mjesto ministra visokog obrazovanja, a 2013. konačno je dogurao do potpredsjednika državnog vijeća. Njegov uspon i "ideološku čvrstinu" hvalio je čovjek koji mu je bio glavni oslonac - Raúl Castro.

Pet godina kasnije, 2018. godine, nacionalna skupština zemlje izabrala ga je za predsjednika Kube s 99,83 posto glasova u procesu koji je u potpunosti nadzirala vladajuća Komunistička partija.

Novi partneri

Očekivano, pod njegovim vodstvom Kuba je održavala dobre odnose sa Sjevernom Korejom, Kinom, Rusijom, Bolivijom i Venezuelom.

Kako bi osigurao bolju budućnost za svoju zemlju morat će potražiti i snažnije ekonomske partnere, iako normalizacija odnosa sa susjednom velesilom, Sjedinjenim Američkim Državama, izgleda nije u planu. Ideali Fidela i Raula Castra nisu jedina prijetnja dogovoru s Washingtonom – iz Bijele kuće poručuju kako ih Kuba odviše ne zanima.

Kubu i njezino gospodarstvo snažno je, kao i druge zemlje, pogodila pandemija korone, ali i sankcije i čvrsta financijska ograničenja koje je uvela administracija bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Kubansko se gospodarstvo prošle godine smanjilo za 11 posto i nova vlast pokušava sve da promijeni negativnu statistiku.

Novi šef Kube Díaz-Canel pozdravio je, primjerice, izbor predsjednika Joea Bidena i rekao da vjeruje da su pod novim predsjednikom mogući "konstruktivni bilateralni odnosi koji uvažavaju tuđe razlike". Njegov patron Raul Castro u svom je posljednjem obraćanju na kongresu Komunističke partije prošlog tjedna rekao kako je postojala "spremnost za vođenje dijaloga s poštovanjem i izgradnju nove vrste odnosa sa Sjedinjenim Državama.“

Washington je naglasio kako pomak u njezinoj politici prema Kubi nije među glavnim vanjskopolitičkim prioritetima predsjednika Joea Bidena te se čini da su i dalje nemoguće bilo kakve promjene u odnosima dviju zemalja.

Problem je i cijepljenje stanovništva protiv covid-19 virusa, iako je Institut za cjepiva Finlay u Havani izradio cjepivo Soberana 2 – na španjolskom jeziku soberana je suverenitet – koje će uskoro procijepiti Kubu bez ovisnosti o velikim farmaceutskim kompanijama o kojima ovisi čitava Europska unija, SAD i ostatak svijeta. Nabave li dovoljno sirovina, Kubanci planiraju i izvoz cjepiva u susjedne države Južne Amerike i Kariba.

Promjena na čelu socijalističke Kube trenutačno ne odzvanja drukčije nego kao poruka – i nakon Castra – Castro. Hoće li doista tako biti ili će novi sekretar partije i predsjednik države Diaz-Canel liberalizirati zemlju ovisi o ekonomskim nedaćama koje dolaze.

Povezane vijesti

• Kubanci u Havani u velikom broju oplakuju "Comandantea" Fidela
• Pokrenut izborni proces za nasljednika Raula Castra
• Naređena evakuacija 6,3 milijuna stanovnika Floride