Jedan od najdražih mi likova pulske nogometne zbilje, još od malih nogu, bio mi je i ostao Dario Ružić. Za one mlađe tek okvir, vratar Istre 1970-tih, s erom u Americi gdje je igrao i s najvećim zvijezdama svjetskog nogometa. O njemu ću pr(a)vom prilikom, kad već nismo stigli prije zaključenja rubrike
Šetnja na 7 brežuljaka ispričati njegovu filmsku priču.

Cento lire in America

Kad se vratio iz SAD-a pitao sam ga zašto je relativno požurio kući. "Nema mi tamo Pule!" - odgovorio je u šeretskom mu stilu, odajući kako je sve to tamo lijepi šou, i kako je evergreen "Mamma mia dammi cento lire, che in America voglio andar"? super, ali da je shvatio da su Pula i Istra njegova Amerika. Obrazovao se za građevinskog inženjera, posvetio obitelji (s istarskom glazbenom damom Vesnom Nežić te kasnije uz kćerku Rominu), poslu u Puljanci, usporedo živeći punim plućima pulski nogomet. Sa 71, vitalan je i pun adrenalina kao 1980/90-tih, kada se žestoko kao predsjednik borio
za boljitak Istre. Kad je bilo stani-pani zimus, pokušavao je na sve načine doprinijeti spasonosnom rješenju Istre 1961. Čista nogometna strast koja se nikad ne bi ispunila da nije bilo razumijevanja i strpljenja supruge i kćeri. Logički, okupljao je slične strastvene nogometne tipove, a jedan od njih živi i u mojoj ulici. Često kad idem u šetnju sa psom prema šumi Drenovica podno Vidikovca, čim me spazi započnemo vječnoj temu - nogomet Pule.

Po labinjonski

Dugo ga znam jer je od onih koje (pre)često sretnete na stadionu. Utakmica, trening, piće kod Benđe uz prijenos gostujuće Istre, godinama je tamo. Pino, to sam znao, ali prezime nisam precizirao.
Gregorić ili Gergorić? Bilo je najjasnije da je iz Labina. Tamo ima puno onih tih prezimena, od kojih sa posebnim simpatijama navodim Antona Tonia Gregorića. Nekad smo surađivali, on kao alfa i omega u Rudaru, ja prvo kao igrač u Istri i Uljaniku, potom tajnik NS Istre-Pule, naposljetku kao novinar. Kroz tih četiri desetljeća, kao pravnik, novinar, pisac, osnivač sportskih klubova, Toni Gregorić bio je uvijek veliki gospodin! Sa 98 godina, čitam, i dalje je pun entuzijazma u svemu što radi.

Labinjon iz Pule, Pino, ipak nije Gregorić, nego Gergorić. Protokoli kažu da ih je najčešće u Bregu (unutar Grada Labina), i u prošlom stoljeću imao ga je svaki treći stanovnik mjesta. Po popisu iz 2011. godine u Bregu je bilo 39 stanovnika. Naš Pino je upravo te godine, a to je i motiv ove domaće štorije, bio jedan od strastvenih navijača Istre koji je "preselio" na novu Drosinu. Josip Gergorić (71), bio je prvi koji je kupio godišnju kartu, na zapadnoj tribini, u sektoru bliže sjeveru. Od te 2011. godine, kada mu je Milenko Broskvar izdao godišnju kartu s brojem stolice koju do danas nije promijenio (!), zajedno sa
još njih 10-12 u kumpaniji, on je uvijek tamo. Najzgodniji detalj razgovora (i) ovog četvrtka ima priču...

Bilo kuda Istra svuda

U osam godina, kao i prethodnih 30-tak, Pino je pored puno treninga i prijateljskih susreta, bio na svakoj utakmici na "Drosini". Osim jedne. Na kojoj je zapravo i bio? Razjasnit ćemo s njim. Dakle, priča
Pino kako nogomet obožava oduvijek. Igrao ga je u Labinu, pa u školi kad je došao u Pulu, u momčadi Nevena Kirca, gdje je i upoznao Daria. Mučilo ga je zadirkivanje drugih njegovom "labinjonskom", a on drugačije baš nije znao. No, iako se majci žalio da bi najradije kući jer je nostalgičan, trebalo je ustrajati. S nogometom je išlo lakše. Stvarao je prijateljstva univerzalnim jezikom nogometa. Igrao je u generaciji Sergia Scorie, Pržiklasa, Ružića, kod Tončija Blaškovića, ali je poslije srednje škole njegovo opredjeljenje životno bila djevojka Ljiljana i njihovi fakulteti. Diplomirali su, on elektrotehniku, a ona građevinu, i to kao supružnici koji su već dobili sina. Snaga volje i ljubavi, očito, jer i danas, nakon dojmljivih poslovnih karijera i poduzetničkih inicijativa, funkcioniraju "kako Bog zapovida". Eto, Pino je uvijek svoje (i) penzionerske izlete sa suprugom prilagođavao rasporedu Istrinih utakmica. I hoćeš nećeš, koliko god ona bila uviđavna prema nogometnoj mu strasti, jednom se morao zalomiti program puta koji se poklapao s utakmicom. Kad je shvatio da će to biti derbi s Rijekom, i to 1. aprila 2012., nije mu bilo do šale. Već je obećao supruzi i kumpaniji, izlet je bio atraktivan, te je naposljetku odlučio i on jednom podrediti svoju nogometnu zanesenost. Dok je bio u inozemstvu, u vrijeme utakmice koju je na "Drosini" pratilo sedam tisuća ljudi, stalno je zivkao sina da mu kaže rezultat. I bilo mu je čudno što mu govori da nema rezultata, odnosno da je utakmica prekinuta.

- Zamisli, jedina utakmica na kojoj me nema, i to derbi s Rijekom koji mi je uvijek prvi pick, i onoliko ljudi, a na kraju prekid! Kad sam po povratku saznao da će biti ponovljena utakmica prva mi je misao bila, ima Boga, neće mi promaći niti ta jed(i)na utakmica Istre! - sa smijehom je pričao Pino, dijeleći razmišljanja o novoj priči kluba, s Baskima, odajući uvjerenje kako će to biti dugoročno ono što bi svi navijači htjeli, stabilnost i napredak.

Povezane vijesti

• Vlakovi 21. stoljeća
• Pulski sportski novinar koautor je autobiografije najboljeg svjetskog igrača u 2018. godini ROBERT MATTEONI: MISLIM DA ĆE HRVATSKA TEK POSTATI SVJESNA GLOBALNE SPORTSKE VELIČINE LUKE MODRIĆA
• Čuvanje tradicije Ulice je privrženost Puli