MetroPula
ROBERT MATTEONI: Kako je lijepo vidjeti vas opet
snimio N. LAZAREVIĆ
U četvrtak mi je na mobitelu zasvijetlio poziv. Na displayu "Silvana". Neće mi zamjeriti ako kažem da je to doživljaj, s imenom i likom, koji traje 50 godina. Silvana je Sorbola-Rožanković, odnosno osoba koja je život uokvirila na gradskom stadionu, odnosno u centru Aldo Drosina i Braće Ribar. Od prvog dana kada sam zakoračio na stari stadion Silvana je bila tamo. Njen otac Mario je bio domar stadiona i dobroćudni strah i trepet svima koji su tamo dolazili. Majka Femija pralja, čistačica, krojačica, rame za plakanje, uho za ispovijedanje brojnim generacijama Istrinih igrača. Podno zapadne tribine, koju su talijanski vojvode dali izgraditi krajem '20-ih godina prošlog stoljeća radi svojih parada, Silvana je živjela svoju životnu priču. Uz nju njen brat Gigi, pravi boem koji je inače znao odlično igrati nogomet, kasnije njegov sin, a njen dobri nećak Bruno, koji je nastavio obiteljsku tradiciju privrženosti pulskom nogometu.
E pur si muove
Silvana se javila i sva sretna govorila. "Napokon se nešto kreće. Doma sam izludila, i jako se veselim da dočekujem dečke, dijelim robu jer počinju trenirati. Špricam taj vrag, dezinficijens kako se zove, pazimo na socijalnu distancu, ali najvažnije je da smo opet u pokretu.".
Silvana je dio priče koju mi oslikava i još jedan sjajan domaći lik. Vlado Derkuća. Generacija, znamo se još od vremena osnovne i srednje škole. Bio je sportski nastrojen Vlado, ali ne osobito zagrijan da trenira i odriče se mladenačkih gušta radi nogometa. Vlado je uvijek bio dobričina. I frajer, s manirima i mangupskim forama, ali ispravan. Već više godina je oružar u Istri 1961 i uopće me ne čudi da je s takvim karakterom, pozitivnim stavom i poštivanjem drugih, postao ljubimac igračima, trenerima i okruženju Drosine. Na Vladu se uvijek možeš pouzdati. On kad nešto preuzme na sebe, to onda riješi. Ili ti kaže odmah da ne može. Čovjek ima još jednu vrijednost koja nije baš raširena u ovo moderno vrijeme – ima kulturu slušanja. Danas mnogi vole pričati, nametati stavove agresivno, pametovati. Manje je onih koji znaju da je sa iskustvom došla spoznaja da je slušanje i manje priče prilika za jačanje pozicije.
Vlado Derkuća je također u četvrtak isijavao zadovoljstvo.
"Joj, napokon. Baš sam se vratio s Drosine, slagao sam opremu za sutrašnji početak treninga, uz Sandru koja je u klubu, među ostalim, zadužena i za pitanje opreme. Preplavio me osjećaj zadovoljstva jer krećemo. Umorilo me biti samo doma, iako sam se dobro odmorio, nešto radio oko kuće.".
Vlado ima dva sina, vole sport, utakmice, plivanje, muving. Supruga Lela sve to razumije, jer ono, to su muški. Sport, utakmice, rasprave, odsustva…
Gdje si nogometu
Silvana i Vlado su dio mojih nogometnih svakodnevica već desetljećima. Istovremeno su, na različite načine i dio životnih priča. Kada me stari Mario Sorbola znao žešće zafrkavati kada sam kao klinac dolazio na treninge "mušata" (prednatjecatelji) Istre, Silvana je uvijek branila nas klince. Bila je to zezancija na Mariov način, dakle dobroćudna, ali nerijetko "teška" na riječima, čvegerima, uskraćivanju dobre lopte ili nepoderanih štucni. Nije bilo boljeg osjećaja nego kad sam osjetio da sam Mariju postao drag, a za što sam se potrudio donoseći mu od pokojnog oca talijanske krimiće.
S Vladom, rekoh, veže me prijateljstvo od tinejdžerskih dana, a eto, igrom sudbine, putovi su se po "srednje" (da ne kažem stare) dane spojili i u nogometu.
Eh da, nogomet. Kako Vlado i Silvana, tako i ja, doživio sam povratak treninzima igrača Istre kao jedno veliko rasterećenje. Prošlo je točno 52 dana od kada samo na Drosini gledali posljednju utakmicu Istre 1961. I to kakvu utakmicu. Istra je pobijedila Osijek s 1:0 i došla do tri velika boda. Bila je još jedna utakmica, par dana kasnije, u Maksimiru. Tamo je Dinamo pobijedio Istru s 2:0. Nismo tada mogli ni slutiti da će to biti posljednjih 90 minuta prije velike pauze koja će uslijediti. I prije velike muke koja će snaći svijet, Europu, Hrvatsku, sve nas ponaosob, ali i nogomet. Koji je, kako volim često naglasiti, metafora naših života.
Sve je zamrlo od tog 8. ožujka i čini se kao da je nogomet na Drosini, nogomet uopće, nervoza i napetost, nada i briga, sva ta emocija, postala dio nekog prošlog stoljeća. Silvane i Vlada dosjetio sam se i u kontekstu tog vremenskog okvira. Jer oni su, kroz proteklih pola stoljeća, na različite načine dio moje nogometne i opće svakodnevice. Dobri duhovi u zbilji koja ima lakše i teže nade, komplicirane i jednostavnije zbilje, sretnije i teže trenutke. Dakle, u tih pedesetak godina doista se ne sjećam da smo svi zajedno imali post od pedesetak nogometnih dana. Bilo je raznih pauza. Između prvenstva, unutar sezone, zbog odsluženja vojnog roka, bilo je i odsustva. Bilo je i rata početkom 1990-ih. Bilo je i raznih faza kada je klub živio na aparatima i samo se "slučajno" nije gasio. Sve te situacije nije se dogodilo ono što smo živjeli od Dana žena, odnosno od 8. marta. Black out. Ništa. Nada. Niente nogometa. U niti jednom obliku.
Vratiti se… drugačije
U petak je Ivan Prelec okupio momčad na grupe. Trening po 4 njih u jednom satu, na jednom igralištu. Odvojeni. Kroz pet sati reaktiviralo se 30-ak igrača. Sve je čudno, presedan priča, ali ono što je najvažnije – krenulo je. Nogomet se opet vrti, a to je najbolji znak da se nešto bolje događa i unutar društva. Nogomet je termometar stanja u društvu. I u negativnom kontekstu, ali i u pozitivnom.
U ovom slučaju, i te kako pozitivnom. Pandemija je promijenila svakodnevicu i doživljaj života. Ona mijenja i doživljaj nogometa. Istina je, dok ne krenu natjecanja, dok se publika ne vrati, a to ćemo zbilja mora još duže čekati, nije to ona klasična nogometna priča. No, da bismo dočekali onaj nogomet, oko kojeg su do jučer mnogi nešto stalno gunđali, pljuckali, omalovažavali, ili ga doživljavali kao nužno zlo i dosadnu priču, ali je mnogo više njih smatralo ga strastvenim doživljajem i navijački opredijeljeno, trebati će još borbe s pandemijom i posljedičnim problemima.
Ono što će se promijeniti to je osjećaj da ćemo se, kao i u životu, morati naučiti da više cijenimo ono što imamo, a što nam se često čini kao nebitno. Ili da se podrazumijeva. Odlazak na utakmicu, druženje s prijateljima, pivo u kafiću, rasprave, navijanje, nerviranje, napetost i neizvjesnost, radost pobjede, tuga zbog poraza, ali uvijek nada u novi početak i bolje sutra, to je bit nogometa, sporta, ali i metafora životnih zbilja.
Nogomet se vraća i to je znak da se ta životna zbilja vraća. Zato sam se posebno radovao razgovoru s Vladom, pozivu Silvane, uredničkim nalogom da popratim početak treninga, zivkanjem trenera i igrača da vidimo kako se radilo. Sve je to falilo, a i pokazuje koliko nam tek fale utakmice i druženja. Doći će, ako budemo disciplinirani kako što smo svi bili do sada, i svaka čast svim našim građanima zbog toga, i te kako će doći nogomet i družba. Tada se bitno sjetiti što je bilo i da ne podcijenimo sve vrijednosti onog što imamo. Eto, neka za početak i dobre želje to bude poruka nade da ćemo biti bolji i drugačiji u procjeni onog što nas čini boljim i zadovoljnijima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
