Još prije mjesec dana psihoza je bila na nekoj drugoj razini. Pandemija je bila (i ostala) bauk, a nikome nije baš bilo puno do tematiziranja nogometa. Bilo je raspoloženja u stilu, možda se završi prvoligaški sezona, ali nema šanse da se više vidi publike na stadionima do najmanje iduće godine. Mjesec dana kasnije, eto, odigrano je unutar tjedana dana već dva kola Prve HNL po ubrzanom hodogramu. I što je još značajnije, od utorka se publika vraća na stadione! Voljom rasporeda dogoditi će se u HNL (i) taj prvi puta na stadionu Drosina. U utorak od 18.55 sati će Istra 1961 igrati jako važnu utakmicu u borbi za ostanak u ligi protiv zaprešićkog Intera. Temeljem pozitivnog stava HZJZ, utakmicama će moći prisustvovati 30 posto gledatelja u odnosu na puni kapacitet. Tehnički bi to za Drosinu značilo 2.700 gledatelja (kapacitet 9.000). No, kako u pulskom prvoligašu, sukladno realnim potrebama, kane otvoriti zapadnu i sjevernu tribinu (oko 4.500 tisuće sjedalica) onda će moguće na utakmici prisustvovati maksimalno 1.500 ljudi. Radni je dan, a bez obzira na važnost utakmice i možebitnu pojačanu volju za gledati napokon dvoboje uživo, to je više nego dovoljno mjesta.

Ajme nogometa

Među tim gledateljima sasvim sigurno neće biti poznatog redatelja Dalibora Matanića, pulskog zeta, čija mi je izjava neki dan zapela za oko u tisku. Na anketu što misli o povratku nogometa i gledatelja uzvratio je otprilike, da bi po njemu najbolje bilo da nogometa niti nema, pa da se ljudi bave u ovoj zemlji važnijim stvarima. Kako i inače ne razumijem ljude koji se svađaju s nečijim mišljenjem, ne pada mi napamet prozvati tog čovjeka kulture i umjetnosti za tako otužan stav. Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Mnogi ljudi u ovom društvu misle da i djelovanja pod egidom - kultura i umjetnost - u Hrvatskoj dobivaju nepravedno puno veće novce u odnosu na sport. Osobno smatram da treba financirati i kulturu duha, i kulturu tijela (sport), i da država u tom smislu malo, ili nedovoljno, ulaže u sport. No, da ne idem u produbljivanje teme o važnosti tjelesnih aktivnosti, sportskih procesa koji nisu samo natjecateljski i društveno iznimno korisni, nego često donose i značajne prihode u državne i lokalne proračune, zadržimo se na povratku publike na Drosinu. Preporuke epidemiologa su da razmak između gledatelja bude 1,5 metara, da uvijek jedna stolica mora biti prazna sa svake strane, ispod i iznad onog koji sjedi. Koliko god nekima to možda smeta, ili najradije Pulu uzimaju u usta da bi je po svemu omalovažavali, nogometu pogotovo, Puljani pokazuju zavidne razine ponašanja i rezultata kada se od njih nešto traži. Bilo je tako u intenzivnoj fazi pandemije i vjerujem da će tako biti na Drosini, kao pozitivan primjer vraćanja publike u HNL, i ispravnosti tog poteza.

Stare vizure

Kad je 1993. godine postao gradonačelnik dr. Igor Štoković, na pitanje hoće li grad nešto učiniti da se Prva liga igra u pristojnijim uvjetima od starog i zapuštenog gradskog stadiona, iznenadio me stavom. Naravno da hoće, kazao je, jer nogomet je važan segment društvenog života. Gdje god sam bio po svijetu, govorio je, bio sam siguran da ću vidjeti dvije stvari, crkvu i stadion. Štoković je bio čovjek ekonomskih nauka, bavio se glazbom i obožavao je nogomet. Naravno da mu se ovaj lokalni destruktivni štih ogadio nakon par godina što se trudio za ispunjenje obećanja da će se izgraditi stadion. Umjesto 1995/96, stadion je zbog te destrukcije, nakon izgrađene tri tribine, dovršen tek 2011. godine. Politika je 1990-ih htjela biti protiv jer joj je odgovaralo. Ona je potom bila za jer joj je, po logici stvari, odgovaralo. Nažalost, u tom vakuumu od 16 godina, projekt stadiona je potpuno zastario, ali se po njemu ipak radilo, s malo prostora da se nešto u hodu mijenja. Ono što je bilo ok 1992. godine, normalno, nije više aktualno u gradnji (i pravilima) 15 godina kasnije. Pogotovo se to danas vidi, jer Drosina ima dosta nefunkcionalnih rješenja koja joj priječe da bude objektom s određenim brojem zvjezdica (UEFA) za organizaciju utakmica razina reprezentativnih kvalifikacija. Da bi Drosina imala 4 zvjezdice moraju se učiniti neki zahvati, a za to je opet potrebno da se stvori politička i pozitivna klima. Sportski objekti nisu samo stvar izgradnje. Oni su i važni po pitanju održavanja. Ukoliko se rade značajniji objekti, onda je nužno da se vodi računa o tome kako ih maksimalno iskoristiti, da opravdaju svrhu ulaganja. Sportska natjecanja u tom kontekstu su logičan alat. Sjećam se kada u Puli nije bilo Prve lige, kako se samo oronuo stadion te umjesto ponosa postao ruglo u centru grada. Zub vremena već se osjeti na metalnim dijelovima, gdje je hrđa u ofenzivi i Drosini je doista nužno pituranje. Ne samo zbog vizure, nego i sprječavanja propadanja mnoštva metalnih sastavnica objekta. Naposljetku, kada je Raić Sudar, kao voditelj stadiona, dao ofarbati donje zidove (zeleno-žuto) prema terenu, a vodstvo Istre 1961 osiguralo velike banere-reklame na ogradama tribina, pa svjetleće reklame na istoku, odmah je vizura Drosine osvježena. Što se posebno vidi na televiziji kad su prijenosi. U tiskovinama i na portalima oko nogometnih tema vrlo često su okvir tekstovima upravo fotografije s Drosine, jer su boje i "odjek" uistinu atraktivne. No, pokrivanje stvari neće zaustaviti propadanje i nadajmo se da će se po tom pitanju nešto uskoro i učiniti.

Novi alati

Kako sam u međuvremenu doznao za jedan mogući projekt Drosine, moram priznati da me adrenalin zadovoljstva podsjetio kao na vrijeme kada je 1990-ih gradnja stadiona postala realna. Naime, postoji vrlo realna ideja da bi se pulski stadion mogao potpuno natkriti! I jedna od opcija je da bi se to moglo učiniti kroz projekt koji bi donosio i određene prihode lokalnoj zajednici. Ta ideja je, okvirno rečeno, postavljanje krova sa solarnim panelima, s kojima bi se dobivala električna energija. Količina proizvodnje bila bi značajna, a osim toga projekt je u skladu s napucima Europske Unije o povećanju (ona to i sufinancira) obnovljivih izvora energije, odnosno čiste (zelene) neškodljive proizvodnje.

Da to nije neka nauka imamo primjera više stadiona u Europi, koji već imaju krovove sa solarnim panelima i proizvodnjom energije, odnosno stvaraju i nove, društvu korisne proizvode i prihode. Takav je, primjerice, prekrasni Stade de Suisse u Baselu, gdje igra Young Boys. Ono što je još zanimljivo je da postoji vrlo konkretan interes i na državnoj razini (HEP?) da se pokrene takav projekt. To možda sada izgleda kao SF, ali u stvari je situacija koja je od koristi svima. Sportu, društvu, ljudima…

Pula je grad koji, po meni, ima mnoštvo sposobnih ljudi, sa standardnim, ali i naprednijim idejama. U Puli se puno toga izgradilo posljednjih deset-petnaest godina. Ona se mijenja, na bolje, modernizira se. No, to nije proces koji se obavi, pa se onda treba opustiti. Modernizacija je kontinuirani proces jer vrijeme stalno ide naprijed i opetovano donosi novitete. Zašto bi Pula trebala biti opterećena onima kojima je draže pljuckati po njenoj navodnoj nesposobnosti, onima koji bi htjeli da uvijek bude status quo jer njima u tom trenu nešto odgovara, onima koji će negirati napredak, čak i onda kada se taksativno navedu činjenice o svemu što je Pula učinila u prošlim godinama. Zato i ovakve ideje, inicijative, treba prihvaćati s pozitivnim stavom o raspoloživosti za napredak, a ne "a priori" odbijati jer "ča će nam to…". Kao i početkom 1990-ih, kao i u mnoge početke prethodnih dekada kada se navodno "nije moglo". Vidi se po novoizgrađenim objektima da se može. Samo se treba odlučiti i ići naprijed.

Povezane vijesti

• METROPULA: Dekadencija destrukcije
• METRO PULA: Od šezdesetih do 60 godina, kvalifikacija Pule
• Rekao bi Buba: "E sinko moj…"