PIŠE Dubravko GRAKALIĆ

Od golemog Uljanika ostali su samo njegovi sindikalni lideri


Sindikalni predstavnici radnika Uljanika očito nisu heroji u vremenima koje traže junaštvo. Oni su se složili sa svime i prihvatili su sve. Danas jedno, sutra drugo. Pokrenuli su štrajk zbog plaća, okončali ga dan nakon što su sjele – uz "dan odmora" između štrajkanja i povratka na posao. Prosvjedne šetnje su prekidali zbog marende, a stvarni rezultat štrajka – otkaz brodova od strane naručitelja – nije ih zanimao. Još uvijek govore o tome da im se duguje, uz osam plaća, i regres za godišnji, što je crni humor nedostojan situacije

Dim se polako diže iznad zgarišta Uljanika, ali premalo je vremena prošlo da bi se raščistio i pokazao tko je u gašenju požara ostao opečen, a tko neokaljan. Dan nakon početka kraja brodogradilišta u Puli znaju se samo žrtve – 1.118 radnika što ostaju bez posla i neprebrojani članovi njihovih familija koji ostaju bez sredstava za život – te zloguka prognoza da će na burzu rada s njima i radnici svih drugih kompanija u Uljanikovoj grupi. I u Puli i u Rijeci, gdje trećemajci očekuju sličnu sudbinu, mnogo je onih koji drže vatrogasne šmrkove zalijevajući brodogradilišta potokom suza i riječima utjehe, kao i prozivkama odgovornih u Vladi, politici, biznisu, Zagrebu, Puli, Bruxellesu i tko zna gdje. Ima među njima onih koji to pravo na kritiku imaju, ali i onih koji su s punom odgovornošću sudjelovali u propasti kompanije, jer su im radnici vjerovali, poslodavci su ih uvažavali kao partnere, dok su u javnosti imali legitimitet profesionalaca koji znaju što rade.

 

(Ne)odgovornost

 

Naravno, radi se o sindikalcima Uljanika koji već godinama zastupaju svoje članstvo u nadležnim tijelima brodogradilišta. Lideri Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, Jadranskog sindikata i Sindikata metalaca Hrvatske posljednjih su godina u raznim tijelima, na skupštinama i u nadzornim odborima, zastupali interese svojih članova – pa i interese malih dioničara Uljanika – da bi sada hladno kritizirali članove Uprave, one na slobodi i one u zatvoru, bivše i sadašnje, zajedno s ministrima, Vladom, IDS-om HDZ-om i svima drugima – zbog propasti brodogradilišta. Sindikalci Uljanika koji neprekidno nastupaju u medijima i čije se kožne jakne sjaje u dnevnicima svih nacionalnih TV mreža od 18 do 22 sata radnim danom i vikendom, svoje ogorčenje propašću kompanije izriču da se i ne upitaju ima li njihove odgovornosti u cijeloj priči.

Sindikalni članovi nadzornog odbora bili su u poslovnom odnosu s Giannijem Rossandom kao predsjednikom Uprave Uljanika, potpisivali su njegova izviješća o radu i rezultatima rada i nisu primijetili da nešto nije u redu. Iako i sami rade u Uljaniku, nisu opazili da se brodovi grade presporo i preskupo, da se kasni i da im država daje jamstva. Nisu primijetili ni da se u jesen 2017. godine upalio alarm, te da su saborski zastupnici IDS-a javno progovorili o teškoćama u njihovom brodogradilištu. Sindikalni lideri uljanikovaca koji se danas drže vatrogasnih šmrkova suza na zgarištu brodogradilišta cijelo su vrijeme bili partner i istomišljenici Uprave, ali, za razliku od uhićenih direktora, nije se stiglo do njihove pravne odgovornost.

Sindikalci su se složili s izborom Danka Končara kao strateškog partnera bez većih primjedbi. Složili su se, kasnije, i da on više ne bude strateški partner, a prihvatili su i ponudu Tomislava Debeljaka da postane partner Uljanika. Dio sindikalaca sastajao se u Rijeci s predstavnicima tvrtke DIV još i prije nego što ga je uprava prihvatila kao strateškog partnera. Podržali su, naravno, i prekid partnerskog odnosa s Debeljakom i pozdravili dolazak kineskih investitora koji se još nisu izjasnili. Nema sumnje, sindikalisti bi pozdravili svaki sporazum i dogovor. Poznato je da su tražili nazočnost na pregovorima s Kinezima i nema sumnje da bi prihvatili i prijedlog da sade kineski kupus, jer ionako nemaju nikakvu viziju i ideju što žele da se s Uljanikom dogodi. Da imaju neku razrađenu politiku, ne bi im bilo dovoljno da jedino što govore bude – hoćemo plaće. Jer plaće se ne mogu zaraditi ako se ne zna što će se raditi i gdje će se novac pronaći.

Sindikati su još prošlog ljeta bili izrazito protiv komercijalizacije dijela pomorskog dobra koje Uljanik koristi, odnosno protiv apartmanizacije i "nekretninskog biznisa", iako su sve računice i tada pokazivale da ogromni Uljanik ne može opstati. Tražili su da "grade brodove", velike i skupe, a ideja da popravljaju jahte i grade manje plovila nije im bila privlačna. Jedan od sindikalaca grmio je da neće biti "Viktor Lenac" i servisirati brodove, jer je njima dano da grade polarne kruzere, jaružala i bave se najboljom tehnologijom. Da je to njima dano, ne bi propali, zajedno s milijardama kuna državnih jamstava i upravom po zatvorima. Sindikati, kao savjest zaposlenika Uljanika, to su trebali vidjeti, jer su za to, napokon, bili izabrani i plaćeni. Ako su političari plaćeni da vode brigu o interesima svih građana, tada su sindikalni čelnici plaćeni da brinu barem o interesima radnika oko njih.

Propast Uljanika, nažalost, dokaz je i stanja u sindikalnim redovima. Danas je lako reći da su tisuće uljanikovaca u nadležnom odboru, na skupštinama i u pregovorima s upravom predstavljale osobe nedorasle tom poslu. Ali, ne može se slegnuti ramenima i gledati kako oni i dalje tamburaju svoje priče, a da se nisu ni pogledali u ogledalo. Uznemirila ih je jedino vijest da je jedan od sindikalaca, zajedno s dvanaestoricom uhićenih, skoro priveden, no odmah su se pozvali na svoje ekskluzivno pravo zaštite radničkih interesa.

Sindikalni predstavnici radnika Uljanika očito nisu heroji u vremenima koje traže junaštvo. Oni su se složili sa svime i prihvatili su sve. Danas jedno, sutra drugo. Pokrenuli su štrajk zbog plaća, okončali ga dan nakon što su sjele – uz „dan odmora” između štrajkanja i povratka na posao. Prosvjedne šetnje su prekidali zbog marende, a stvarni rezultat štrajka – otkaz brodova od strane naručitelja – nije ih zanimao. Još uvijek govore o tome da im se duguje, uz osam plaća, i regres za godišnji – što je crni humor nedostojan situacije.

 

Propast tradicije

 

Zgarište Uljanika koje se dimi u pulskoj luci pokazuje da je propala jedna slavna tradicija i kompanija koja se činila trajnijom od brodskog čelika. Ni najveći optimisti u ovom trenutku ne smatraju da će stečaj biti novi početak ili da će Pula ponovno imati veliko brodogradilište. Možda Kinezi pokažu interes za dio tog pogona, ili će im više odgovarati postrojenje u Rijeci s čijom lukom imaju velike planove.

Uljanik kakvog poznaju Pula, Istra i Hrvatska više ne postoji i nemoguće ga je obnoviti. U požaru lošeg poslovanja spaljeno je previše milijardi kuna i nada za bolju budućnost. Naravno, kad se dim raziđe, u brodogradilištu će ostati samo sindikalni povjerenici i čekati da netko upali kamere. Ogorčeno će u direktnom prijenosu kritizirati Vladu, ministre, HDZ i IDS te tvrditi da su izdani, napušteni i izigrani. Zašto je sve pošlo krivo i imali to veze s akcijama njih samih, neće objašnjavati, jer sve prolazi, osim loše sindikalne politike.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom