"Nikada nećemo malaksati ni popustiti. Ići ćemo do kraja ma kakva cijena bila; borit ćemo se na plažama, borit ćemo se na poljima i na ulicama; borit ćemo se u brdima i nikada se nećemo predati." Ove su riječi britanskog premijera Winstona Churchilla nakon jednog od brojnih njemačkih bombardiranja Londona u Drugom svjetskom ratu zadivile svijet. To je govor državnika koji se pred najvećim zlom 20. stoljeća nije predao, niti je svojim sunarodnjacima dopustio predaju.

Stojeći na razvalinama Londona i gledajući stravične prizore smrti civila, žena i djece stari mudrac mogao je zaplakati od muke koju je osjećao zbog nemoći, straha od stalnih prijetnji i nikakvih rješenja protiv milijuna tona padajućih bombi iz njemačkih bombardera Heinkel 111. No, Churchill je pozvao na borbu protiv neprijateljske nacističke Njemačke. U Englezima je potaknuo prkos. Probudio im je inat. Usadio im je hrabrost. U najtežim trenucima nije očajavao već je budio nadu. Nije patetizirao i jadikovao nego je inzistirao na homogenizaciji. Pomicao je granice ljudskih mogućnosti. Konsolidirao je razbijeni London, zabranio očajavanje i ponudio svojim sunarodnjacima borbu. Isti taj državnik tim istim sunarodnjacima u osvit rata ponudio je krv, znoj i suze. Realno i racionalno posložio je stvari i utvrdio ratne prioritete. Vješto je balansirao takav pristup, naizgled hladan, programiran i proračunat, s mješavinom emocija koje su podizale adrenalin i motivirale Engleze za dugi rat, a ne brzu predaju svojim krvnicima. Churchill im je obećao da će rat voditi na moru, na zemlji i u zraku, svom svojom moći i snagom koju im Bog može dati u borbi protiv čudovišne Hitlerove diktature.

"Pobjeda, pobjeda pod svaku cijenu, pobjeda usprkos užasu, pobjeda koliko god put bio dug i težak. Pobjeda jer bez nje ne možemo opstati." Takvim se riječima, kad je bilo najteže, državnik sa sažvakanom kubankom među zubima obraćao Englezima. Na jednom od zgarišta emitirao je takve poruke od kojih se ledi krv u žilama, trenuci su to povijesti koji se ne zaboravljaju. Pokazao je i mudrost i hrabrost kad je bilo najteže.

Iako u već poodmakloj dobi i načet bolestima, Churchill je u svojim istupima u kritičnim razdobljima isijavao snagom, energijom i karizmom. Pružao je primjer hrabrog, odgovornog i vizionarskog državnika kojem se vjerovalo da će na razvalinama Londona izgraditi novi London. Povijest ne pamti da je pokazao slabost, destrukciju ili defetizam. Nije pozivao na kapitulaciju, nije dozvolio da narod i vojska klonu duhom. Vođa. Pobjednik.

Historia est magistra vitae – povijest je učiteljica života. Iz Churchillovog se primjera vladanja u ekstremnim uvjetima može puno naučiti o ljudskoj psihi, upravljanju masama i slanju poruka kojima se raspoloženje naroda kanalizira u ciljanom pravcu. Upravo u tom kontekstu neodoljivo je privlačno zamisliti kako bi na jučerašnju logičnu odluku o stečaju ključnog Uljanikovog društva reagirao Winston Churchill suočen s problemom gašenja brodograđevne djelatnosti i posljedično povećanja nezaposlenosti. Hm, u svom stilu bi rekao: "Nema očajavanja, nema predaje, mi smo ponosna regija i ponosan narod i ne odstupamo ni pedlja u namjeri da na razvalinama Uljanika izgradimo nešto novo i nešto još bolje". Rekao bi i ovo: "Nema dana žalosti, nema crnih okvira i osmrtnica, ne plačimo za pokojnicima, već se borimo za preživjele. Nema vremena ni za tugovanje, budimo hrabri i odvažni i svoju sudbinu preuzmimo u svoje ruke".

Ne bi se stari Churchill dao smesti, ne bi nasjeo na jeftine političke i populističke štosove pa govorio narodu ono što želi čuti samo kako bi mu kratkotrajno umanjio muke. "Sugrađani moji," – započeo bi svoj drugi dio govora i dalje sa sažvakanom kubankom čas u ustima, čas između kažiprsta i srednjaka – "nema te sile koja će nas spriječiti da vam nađemo radna mjesta, da pokrenemo uništenu industriju, a osim dobre volje i odlučnosti isključivo vam obećavam jedino krv, znoj i suze". Onda bi ga ponijelo, stao bi na platformu neke Uljanikove dizalice kao što se pentrao na zadnji preostali zid netom srušenog londonskog kazališta sravnjenog sa zemljom uslijed napada s 500-kilogramskom bombom, te glasno, moćno i hipnotizirajuće pred gomilom okupljenih otišao korak dalje: "Nema naricanja nad zlom sudbinom koja nas je zadesila i nadvila se nad nama. Mi smo jači od svega". Churchill bi svojim sunarodnjacima usadio nadu, motivirao bi tu gomilu preplašenih da se odupru crnim mislima kako se više nikada i nigdje neće zaposliti te kako je njihov život prestao vrijediti jer su, eto, u Uljaniku izgubili radna mjesta.

Postoji značajna razlika između Churchillove Engleske u prvom dijelu četrdesetih i Pule gradonačelnika Borisa Miletića danas. Englezi i Britanija bili su u puno težoj situaciji, jer su se borili za goli život i fizičko preživljavanje pred moćnijim i beskrupuloznim neprijateljem, dok se Puljani bore za radna mjesta. Hrabri Churchill bi brzo i jednostavno prihvatio Uljanikovu realnost stečaja. Ne bi krivca, kao što to radi Boris Miletić, isključivo tražio drugdje. Ne bi se služio štreberskim frazama, uvredama i prebacivanju odgovornosti za kraj i krah Uljanika na tamo neke druge koji su kao sve namjerno zakuhali kako bi Istri, Puli i uljanikovcima zapaprili. Churchill bi se frajerski opet pozabavio neizostavnom kubankom, prevrtio bi je između kažiprsta i srednjaka, stavio u usta, otpuhnuo dim te u njegovoj izmaglici uljanikovcima i pulskoj javnosti poslao zadnju poruku: "Kraj jedne početak je druge priče. Ako je drugi ne vide i ne žele, mi ćemo je iskoristiti".

Ako bi se netko zapitao što je Churchill time poručio, odgovor bi morao biti jasan. Konačno treba reći da nitko na svijetu, ama baš nitko, što god uljanikovci, Istra i politika IDS-a mislili o tome, za Uljanik nije pokazao ozbiljan interes. Iz perspektive uljanikovca i svakog IDS-ovca, osim što je dio tradicije ovoga grada i kraja u čemu se svi slažu, Uljanik je gospodarski div koji je hranio generacije obitelji, u čemu se također svi slažu, a sada mu je vlast u Zagrebu, samo kako bi napakostila uljanikovcima, IDS-u i Istri, svjesno polomila noge i bacila ga na nemoćna koljena. E, u to je ipak teško povjerovati.

Takva predizborno-politička teza IDS-a je legitimna kad je u kontekstu europarlamentarne kampanje, ali je u realnosti navučena te kondomska jer je jednokratna za upotrebu i nakon toga izlizana. Uljanik u stečaju i s preustrojem ima šansu opstati u nekom drugom, primjerenijem i realnijem formatu. Nitko nikome danas ne može garantirati radno mjesto zauvijek. Takvo nešto više ne živi u Hrvatskoj, ali postoji nada i mogućnost da se ipak pojavi netko s namjerom završetka gradnje brodova s navoza pulskog brodogradilišta. Taj netko bi na razvalinama starog mogao započeti gradnju novog Uljanika. Sa svojim inzistiranjem na jednostranim rješenjima za Uljanik, tražeći jedino i isključivo, jedan kroz jedan, nastavak proizvodnje brodova po svaku cijenu, dosadašnje krute politike IDS-a i sindikata odbile su i ono malo mogućih partnera u procesu restrukturiranja. Takve politike bi se morale zamijeniti fleksibilnijim pristupom ukoliko se pojave neka nova rješenja.

Negdje iza ugla, s dokraja sažvakanom cigarom u ustima, smijulji se Winston Churchill. Stari engleski mudrac i veteran ratova misli kako bi rado sudjelovao u novom i uzbudljivom buđenju ovog grada nakon što ga je pokosio stečaj Uljanika. Pomislio je, mogao bi se javiti Borisu pa ga ohrabriti i reći mu da ljudima pošalje jaku poruku kako je kraj jedne početak neke druge priče…

Povezane vijesti

• Miletić i Flego hitno otišli u Bruxelles, Jakovčić SPREMAN PREUZETI ODGOVORNOST
• Miletić: Ni Grad Pula ni Istarska županija neće NIKADA MIJENJATI PROSTORNI PLAN OBUHVATA ULJANIKA koji bi naštetio brodogradilištu i radnicima
• Župan Flego i gradonačelnik Miletić ZATRAŽILI HITAN SASTANAK S PREMIJEROM NA TEMU ULJANIKA! Traže odgovore na konkretna pitanja