U našoj državi ne postoji javna odgovornost ni za što. Ni za neuspjelu nabavku vojnih borbenih aviona, ni za neodigranu dječju predstavu "Slatka tvornica/Zvonko Bobi Bonko" u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Možda usporedba izgleda nemoguća, ali i u jednom i drugom slučaju radi se o nerealiziranim projektima koji su otpočetka bili osuđeni na neuspjeh. I glavno opravdanje aktera iz obje priče je zajedničko - ništa se nije dogodilo, avioni nisu kupljeni, predstava nije odigrana. To što su mjesecima prije ugovaranja aviona stizala upozorenja da od tog posla neće biti ništa, a za pulsku nesuđenu predstavu da ne može biti odigrana jer će time biti povrijeđena autorska prava, nikome ništa. Oni koji su bili odgovorni za jedan i drugi projekt oglušili su se na to. U Puli su nastavili raditi na predstavi bez obzira što je bilo jasno da bi moglo biti problema. Štoviše, zgotovili su je, a onda je povukli uoči premijere. Pritom su utrošili, kako kažu, sto tisuća kuna za honorare, scenografiju, kostimografiju i ostalo. I to javnog novca Opet, nikome ništa.

Iz Grada ponavljaju istu tezu da nije došlo do povrede autorskih prava, iako bi do toga došlo da predstava nije otkazana. INK se oglušio na upozorenja Hrvatske autorske agencije da se njihova predstava oslanja na djelo "Charlie i tvornica čokolade" Roalda Dahla, čija autorska prava ima Warner Bros. Nastavili su raditi na njoj kao da se ništa nije dogodilo. Pa zapravo i nije. Jer nitko ne poznaje javnu odgovornost. Zato bi IDS u Saboru, kao što je to u Puli učinio u slučaju INK-a, trebao biti pošten i stati na stranu HDZ-ovog ministra obrane Damira Krstičevića s istom tezom da nema odgovornosti jer ništa nije ni učinjeno. Iako svi znamo da jest.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA: Bagerima na sjećanja
• GRADSKA ŠTORIJA: Po šljem!
• GRADSKA ŠTORIJA Filmski grad za smrtnike