Na današnji dan, 3. studenoga 1918. godine, Austrougarska je potpisala primirje i kapitulaciju, čime je izašla iz Prvog svjetskog rata. Bilo je to konačno priznanje poraza, a kapitulacija je potpisana s predstavnicima talijanske vojske u vili Giusti kod Padove. Tijekom rata kralj Vittorio Emanuele III. često je boravio u ovoj vili. Kao zanimljivost spominje se da je sve do danas u vili očuvano pokućstvo kakvo je bilo u trenutku potpisivanja kapitulacije.

Kraj rata za brojne hrvatske vojnike

U ime Austrougarske kapitulaciju je potpisao general Viktor Weber pl. von Webenau. U ime Kraljevine Italije kapitulaciju je primio general Pietro Badoglio, budući maršal i talijanski premijer. Primirje je službeno stupilo na snagu sljedećeg dana. To je značio i kraj rata za brojne hrvatske vojnike koji su ratovali na najtežim bojištima Prvog svjetskog rata od Soče (protiv Italije) do Galicije (protiv Rusije). Ukupni hrvatski vojni gubici u Prvom svjetskom ratu iznosili su oko 190 tisuća ljudi, a spominju se i podaci o 137 tisuća vojnih i 109 tisuća civilnih žrtava. Broj žrtava je povećala španjolska gripa krajem rata. Pregovori u vili Giusti počeli su 1. studenog i završili kasno navečer 3. studenog. Bili su složeni i vrlo teški, s intenzivnom razmjenom telegrama između povjerenstava, glavnih država, vlada i vladara, kao i čestih sukoba. General Badoglio odlučio je jednoga trenutka prekinuti pregovore i nastaviti vojnu ofenzivu. General Weber je znao da je austrougarska vojska u padu i da postrojbe gladuju. Ohrabren povoljnim mišljenjem svog cara, odlučio je potpisati ugovor koji je vrijedio od 15 sati 4. studenog. Kad se vijest o potpisu   kapitulacije pročula na obližnjoj crkvi Santa Maria di Mandria oglasilo se zvono. Sporazum o primirju, objavljen 7. studenog 1918. godine, predvidio je vrlo ozbiljne vojne sankcije za austrougarsku vojsku koja je trebala isporučiti gotovo sva teška i lagana oružja i gotovo sve pomorske jedinice koje su još uvijek prisutne u lukama. Carska i kraljevska dvojna monarhija Austro-Ugarska (1867.-1918.) bila je višenacionalna država u Srednjoj Europi s vladarima iz kuće Habsburg. U njoj su živjeli Nijemci, Talijani, Furlani, Ladini, Hrvati, Mađari, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci, Ukrajinci i drugi narodi. Austro-Ugarska je utemeljena 1867. nagodbom kojom je osigurana ravnopravnost Mađarske u državnopravnim odnosima s Austrijom. Dvojna monarhija nestala je nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Kad su jedinice Solunske fronte stigle na prostor Austrougarske, više ju nitko nije imao braniti i zato je potpisala primirje i kapitulirala 3. studenog 1918. godine. Prema osnivanju Austrougarske negativno su se odnosili drugi narodi višenacionalne države. Posebno su Slaveni smatrali svoje interese zanemarenima, što je dovelo do stalnih napetosti u odnosima s carskom vlašću. Tek je pred kraj Prvog svjetskog rata, početkom listopada 1918. godine, Karlo IV. "Manifestom naroda" dao jednaka prava svim narodnostima.

Talijani krenuli u osvajanju Istre

Završetkom Prvog svjetskog rata, Kraljevina Italija odmah je nakon primirja, krenula svojom vojskom u zauzimanje Istre i velikih dijelova Dalmacije. To su joj sile Antante, kao nagradu za njezin pristup u savezništvo s Antantom i ulazak u rat protiv svojih bivših saveznika: Austro-Ugarske i Njemačke, obećale tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. Nastupajući kao saveznička vojska Antante, talijanska je vojska zauzela 4. studenog 1918. Pazin, Mali Lošinj, Rijeku i Zadar, 5. studenog Pulu, 6. studenog Šibenik, i tako dalje. Do sredine studenog okupirala je čitavu Istru, a do kraja studenog i Dalmaciju u znatno većem opsegu od onoga koji joj je bio obećan tajnim Londonskim ugovorom. Usporedno s talijanskom vojnom okupacijom tekla je i vojna okupacija srbijanske vojske, čiji su odredi zaposjeli neke vojvođanske, bosanskohercegovačke i hrvatske gradove s obrazloženjem da imaju zadaću štititi red, mir i sigurnost. Ta područja koja je zaposjela srbijanska vojska poklapala su se s velikosrpskom zamišlju proširene Srbije. Srbijanski je državni vrh računao: ako ne dođe do dogovora o pripajanju cijele Države Slovenaca, Hrvata i Srba Kraljevini Srbiji, da će taj od srbijanske vojske zaposjednuti teritorij sjeverno od Save i Dunava i zapadno od Drine ostati i dalje u sastavu tako prošrene Srbije.

U toj je, za nju preteškoj situaciji, Država Slovenaca, Hrvata i Srba pristala da se 1. prosinca 1918. bezuvjetno sjedini s Kraljevinom Srbijom pod državnim imenom: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj je vrhovna, vladalačka moć i nadalje ostala u rukama srbijanske kraljevske dinastije Karađorđević.

Pitanje razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca našlo se i u razmatranjima Konferencije mira, koja je počela radom 18. siječnja 1919. u Parizu. Jedan od glavnih pregovarača na toj konferenciji, Woodrow Wilson, predsjednik SAD-a, nije bio sklon priznavanju tajnih međunarodnih ugovora, zbog čega nije bio sklon ni priznavanju Londonskog ugovora, nastali su prijepori. Zbog toga je konferencija zaključila da se pitanje razgraničenja izuzme iz njezine nadležnosti i prepusti izravnim pregovorima između tih dviju kraljevina. Izravni pregovori pregovaračkih delegacija Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca vođeni su najprije 11. svibnja 1920. u Pallanzi, zatim od 5. do 16. srpnja 1920., zaključno, od 8. do 12. studenog 1920. u Rapallu. Prema tom sporazumu, potpisanom 12. studenog 1920. u Rapallu, Italiji su pripali čitava Istra (bez jednog dijela Kastavštine), otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i uz njih okolni otočići te grad Zadar s okolicom. Nešto kasnije, Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924. godine, Italija je stekla i Rijeku s bližom okolicom.

Od 4. studenog 1918. do 12. studenog 1920. talijanski je okupacijski režim primijenio mnogobrojna nasilja nad Hrvatima, osobito u Istri: odvodili su u konfinaciju pojedine hrvatske domoljube (radnike, seljake, učitelje, svećenike, odvjetnike…) i to na talijanske otoke Lipari, Ponza i Sardinija, otpuštali su radnike i službenike pulskog Arsenala i drugih industrijskih pogona, napadali su hrvatske prosvjetne i kulturne ustanove (čitaonice, knjižnice, škole, domove i društva), onemogućavali nastavak rada hrvatskih srednjih i osnovnih škola, fizički su zlostavljali nepoćudne pojedince u gradovima i selima. Zbog tih su nasilja tisuće istarskih Hrvata emigrirali.

Nasilja u Istri i anektiranim prostorima

Nakon Rapallskog ugovora i provedene aneksije Italiji pripalih dijelova hrvatskog tla, a pogotovo od dolaska fašista na vlast i uspostave fašističkoga pokreta u državi (od 1922. i dalje), nasilja u Istri i na ostalim anektiranim hrvatskim prostorima postala su stalnom politikom talijanskoga fašističkog sustava. Cilj je bio istjerati autohtono hrvatsko stanovništvo ili ga talijanizirati. Slična je politika bila i prema Slovencima u područjim današnje zapadne Slovenije koje je okupirala Italija. Završetak Velikog rata obilježava se 11. studenoga, na dan potpisivanja njemačke kapitulacije u vlaku kod Compiegna, čime je okončan prvi sukob svjetskih razmjera koji je pomeo Austrougarsko, Otomansko i Rusko carstvo a povijest ga pamti kao rat novih oružja i nezapamćenih gubitaka od 9 milijuna ljudi. Rat 1914-1918. bio je rat topništva, rat tehnike.

Gubici su na objema stranama (Antante i Centralne sile) bili takvi da ih nitko nije mogao zamisliti; samo 22. kolovoza 1914. Poginulo je 20 tisuća francuskih vojnika, a u tri dana njih 40 tisuća. Gubici su bili golemi i u redovima njemačke vojske. Dok su muškarci završavali na bojištima, njihova su radna mjesta u industriji popunjavale žene. Za samo nekoliko mjeseci u Francuskoj je provedena industrijalizacija rata: teško topništvo, avijacija, tenkovi (od 1916.) te željeznice za prijevoz vojske i opreme masovno su se koristili. Posvuda su se proizvodile stotine kilometara bodljikave žice. Na protivničkoj je strani velikodometni Kruppov top, poznatiji kao Debela Berta, bio svojevrsna preteča "oružja za masovno uništenje". ( Priredio Robert BURŠIĆ)

Povezane vijesti

• Austrougarska aristokracija i stari Rimljani u Fažani
• POSLJEDNJI CAR U ISTRI: Susret cara Karla I Habsburškog s Gračišćanima
• BORIS SENKER: Pula dovodi gladijatore u Arenu, vraća se antici, a zapostavlja austrougarsku ostavštinu, KADA JE BILA PRAVI EUROPSKI GRAD