ZA (FRANK)

Život nisu samo kruta pravila

Strogo formalno i zakonski gledajući, u radu nekoliko kafića na pulskim Giardinima vjerojatno bi se pronašli propusti. Ne bi ih uočili samo sitničavi koji inzistiraju na detaljima, već i oni koji poštivanje pravila shvaćaju malo fleksibilnije. Ukratko, buka u njima ljetos je bila prevelika, socijalna distanca nedovoljna, a okupljene mladeži previše. Sporni kafići s pretjeranim decibelima trenirali su živce tamošnjih stanara do krajnosti. Po mnogima, zaslužili su sankciju.

No život nisu samo kruta pravila. Ona ne mogu u potpunosti predvidjeti sve situacije. Posebno u Puli, specifičnom gradu koji je dominantno alternativan. Konzumenti takvih sadržaja imaju svoja okupljališta dovoljno udaljena od gradskog središta. Izolirani uglavnom nikome ne smetaju. Oni koji pak pripadaju pop kulturi i lakim notama središte svog kasnovečernjeg života pronalaze na Giardinima. I tu onda nastaje problem, jer zasad nema prave formule suživota između urbane zabave i tamošnjih stanara. Dok prvi žive za buku, druge koji žele svoj mir ona ubija u pojam. Na malom prostoru sukobljena su dva legitimna interesa. Svatko ima pravo na svoju istinu. Arbitar je gradska, službena politika koja, uvažavajući trenutnu situaciju, mora dati pravorijek.

U širem smislu, kroz prizmu objektivnog promatrača, a ne subjektivnog stanara, život na Giardinima, osim brojnih pogodnosti zbog dostupnosti raznih sadržaja, sa sobom nosi bučne noći, povremenu bučnu jurnjavu automobila i škripu kočnica, bučan ranojutarnji odvoz smeća i bučno ispiranje ulica šmrkovima koji stvaraju nepodnošljive zvukove, bučnu kamionsku dostavu po trgovinama, kao i žamor ulice koja pulsira gotovo 24 sata.

Noću iz svojeg kreveta čuješ već poznato otključavanje ulaznih vrata kad prastari željezni ključ ulazi u utor i bučno najavljuje dolazak pripitog susjeda koji svoj ritual zadnje desetljeće ponavlja bez iznimke. Ponekad naćuliš uši da bi u smiraj čuo uobičajenu svađu lokalne putane i ostarjelog pijanca koji je bezuspješno moli za minutu besplatne zabave.

Buka, ovakva ili onakva, ona koja te nasmije, kao i ona koja te rasplače, smeta i živcira do ruba ludila, dio je gradske kulture. Dobar ili loš, prepun strasti i snažnih vibracija, ali i neshvaćanja i netrpeljivosti, to je život u centru grada, srcu koje pumpa krv na periferiju, sve do najudaljenije točke. Centar grada na Giardinima žila je kucavica Pule. (Pre)bučni kafići dio su tog folklora.

PROTIV (RAUCH)

Postajete ljuti. Jako ljuti!

"Kome smeta buka neka ode živjeti na selo", odmah će ispaliti kakav komentator na Fejsbuku. A ti ostani živjeti na selu, kažem mu ja. Kada već ne možeš problem sagledati iz druge perspektive. Kada nikad nisi živio u strogom centru grada.

Ne, ne mislim pritom da treba zatvoriti sve kafiće i klubove i živjeti od ljubavi. Želim istaknuti koliko je život u strogom centru često naporan. Zamislite, recimo, da krajem srpnja autom dolazite kući u kasno popodne ili navečer. Iako imate godišnju parkirnu kartu koju plaćate 400 kuna, rampa pred vašim parkingom je spuštena. Vidite da na parkingu ima mjesta, a onda se sjetite da je taj dio rezerviran za gradske funkcionare i da je vama pristup toj zoni onemogućen.

Kada netko napokon ode i rampa se podigne, morate se još unutra boksati s raznim autima stranih tablica za koje ne uspijevate shvatiti žele li parkirati tamo, premjestiti se ili jednostavno odlaze. Napokon pronalazite mjesto i samo želite doći doma. Pred portunom instinktivno podignete pogled na svoju oronulu austrougarsku kuću i usput se zapitate hoćete li napokon pronaći nekog arhitekta koji će pronaći vremena da vam napravi troškovnik za sufinanciranje obnove krova i fasade. A dotad se u vrijeme kišenadate da krov jednostavno ne propadne. Onda još ugledate novonastalu pukotinu koja se prijeteće sve više razdužuje po lijevoj strani kuće i bude vam već puna kapa svega. Poželite samo leći u krevet, zaboraviti na sve i pošteno se naspavati. A ukoliko vam ni to ne uspije, zato što buka vani premašuje dopuštene decibele, postajete ljuti. Jako ljuti.

Naravno da svatko tko živi u centru mora prihvatiti određenu dozu buke. Živim pored Foruma i odavno sam se navikao na česte koncerte i svakakve manifestacije. Tamo to funkcionira, čini mi se da je jačina zvuka regulirana. Nakon toliko godina vanjska glazba postaje uspavanka koja vas nježno uljulja u san. A vrsta glazbe tu je sasvim nebitna. Vjerujem da bi me kakva pjesma Senide isto tako lako uspavala kao kakva obrada Night Expressa, a možda i lakše.

Puno se prašine podiglo oko Giardina. Lijepo je vidjeti da su stanari djelovali kao kolektiv i odlučili se pobuniti, a isprika raznih vlasnika kafića govori nam da je suživot između mira i buke realan i moguć. Došlo je do dijaloga i volje da se stvari riješe na obostrano zadovoljstvo. Ma, riješit će se to, siguran sam. Naći će se već konsenzus.

A vama fejsbukovskim laprdalima poručujem da čekam vaše ponude. Javite se i ponudite vaše nekretnine. Napraviti ću selekciju i odabrati najbolju opciju za trampu. Pošto ću dobiti na tisuće upita, odmah napominjem da kuće na moru imaju prednost nad kakvom farmom u blizini Galižane. Pa ipak sam ja gradski dečko i moreplovac. A vi, ako nazovete odmah, dobivate stan u ruševnoj zgradi ispred koje ćete svaki dan mukotrpno tražiti parking. Pa se vi boksajte.