Rano je jutro, a već zvone alarmi i budilice. Doduše, kako kome. Neki su, pod teretom cjelogodišnjeg rada, već usporeni i željno iščekuju odmor, a neki su već pustili mozak na pašu i uživaju. Ovi prvi još će koji dan ili tjedan morati na posao i jutrima odgovarati na "wake up call". No, jedan je alarm već odavno uključen. Zaista odavno. Uključili su ga oni koji već desetljećima isključivo zahvaljujući svojem pozivu, predanosti i čistom entuzijazmu drže kompletan sustav u svojim rukama, i to doslovno – zdravstveni djelatnici.

Zvučalo je i zvučat će totalno izlizano, ali bi bila velika, debela laž i zabluda napisati onu već posve otrcanu frazu da je hrvatski zdravstveni sustav na koljenima. Ma, naprotiv! On se toliko izmorio od klečanja da je u potpunosti klonuo. Evo ga, leži na podu, u već posve dubokoj prašini nagomilanih i smrvljenih problema koji ga sustavno muče, s već smrtnim uzdasima u prsima, ali spreman primiti još poneki udarac stvarnosti. Zapravo, kompletno cipelarenje.

Ne zanosimo se, jer u svakom žitu itekako ima kukolja, no ovdje pričamo o jednoj čitavoj vojsci sastavljenoj od pojedinaca koji na svojim udovima i plećima nose dane, noći, petke i svece svih naših ambulanti, domova zdravlja, bolnica i klinika. Ali svi oni, i građevine i živo tkivo, počet će se urušavati i tonuti u blato ako ministar Vili Beroš konačno ne počne slušati njihov vapaj koji će mu postati (ako već nije) melodija na jutarnjem alarmu za buđenje. Pitanje je samo kolike je to debljine tepih u ministarstvu zdravstva kad se ispod njega slažu tolike hrpe otvorenih pitanja na koje ni Beroš ni suradnici ne nude (točan) odgovor.

Stavimo li u požar onoga tko nije osposobljen za gašenje, izgorjet će ne samo on, nego i cijelo mjesto. Ako damo alat u ruke onome tko njime ne zna rukovati, taj može napraviti još veći kvar. Pomislili smo da će heroj Vili, kako su ga naivno nazivali one sudbonosne 2020. godine, liječnik, neurokirurg, konačno s pravim alatom u rukama, a to je očito politička moć, konačno riješiti probleme u sustavu zdravstva o kojima se više ne samo piše, nego i sve intenzivnije govori, hoda i vrišti. Međutim, iz nekog razloga propadamo sve dublje. Kao da govorimo zidovima.

Zdravlje je, kažu naši stari, najveće bogatstvo, no nijedan današnji sustav, nažalost, ne može opstati bez monetarnog. Novca u državnoj blagajni uvijek ima (pitanje je, doduše, za koga ili što), a i mogućnosti za povlačenje sredstava iz europskih fondova, pri čemu smo također na dnu statistike. Zbog čega se bolnički uređaji češće nabavljaju preko humanitarnih akcija u kojima sudjeluju građani? Zbog čega smo osuđeni na kronični, nenadoknadivi manjak liječnika i medicinskih sestara i tehničara?

Tko će im i kada platiti prekovremene sate i dane? Tko će vidati rane, postavljati dijagnoze, liječiti, savjetovati, tješiti? Tko će željeti ostati raditi u našem zdravstvenom sustavu? Tko će i kada smanjiti beskrajne liste čekanja? Tko će zdravstvene radnike lišiti administracije i konačno pustiti pacijentima? Tko će voditi pregovore i dogovore ako se stotine kuvertiranih otkaza izvuku na svjetlo dana i postanu stvarnost?

Pitanja je bezbroj, nižu se sve hitnije, ali nikakva reanimacija, čini se, više ne pomaže. Onima koji budu mogli platiti privatne preglede, olakšat će se život na neko vrijeme. Ostali će moliti Boga da ostanu zdravi. U međuvremenu, neka netko javi ministru da ugasi alarm.

Povezane vijesti

• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961
• Postoje neki drugi svjetovi