PIŠE ROBERT MATTEONI
Valjak života… i naš Buba
Ilustracija
U subotu navečer u Areni bit će drugačija večer. Parni Valjak. Bez Akija, ali uvijek s njim. Zašto ih volimo? Svatko ima svoju ideju zašto mu je netko više ili manje drag, poglavito u svijetu glazbe. Iz mog kuta Valjak je zapravo glazbena priča života naših generacija, od 1970-tih do danas. U ritmovima rocka, u svim varijantama, pričali su našu svakodnevicu i to su, što se mene tiče, vraški dobro radili. I uljepšavali svaki ton dana, bio on vedar, sjetan ili pun nade.
Dok pišem, zazvonio je mobitel. Javljaju mi unutar jedne minute, sa svih strana Pule, zovu iz Hrvatske, HNS-a, klubova, bivši igrači, kolege novinari, mnogi znanci… Buba je umro! Prvi poziv i vijest, Ninijeva, s kojim se tako često družio, bio je šok. Svi ostali koji su slijedili u non stop ritmu, neki u nevjerici da provjere, drugi da podijele tugu, treći koji bi nešto rekli da se zna tko je i što je bio Buba. Sama reakcija, burna i masovna, u kratkom vremenu više je nego jasno ukazivala na snagu osobe. Jer Branko Bubić, za sve jednostavno Buba, bio je velika faca. I pod tim ne mislim na neki važan položaj, status ili nešto što se danas, u iskrivljenim vrednovanjima života, tretira velikima.
Buba je bio, i to je teško napisati u prošlom vremenu, iznimno jednostavan običan tip, sa svim vrlinama i manama, snagama i slabostima, kao i svaki čovjek. I u tome je bio velik, jer Buba je bio od onih ljudi koji je živio ono što je govorio, čija su djela pratila njegove riječi. Bilo to u dobrom ili negativnom smislu, pogotovo za njega. Često sam slušao teze o boemštini i likova koji imaju takav eho. No, Buba je bio upravo to, iskonski boem života. S životnim postavkama kojih se držao i onda kada nije činio dobro sebi, ili nije od toga imao koristi, naprotiv. I uvijek bi mi ponavljao u nerijetko dubljim nam raspravama, kako je njemu najvažnije da živi u miru sam sa sobom. I dakako da nije uvijek tako bilo, jer nekad životne okolnosti nametnu terete na koje se može manje ili nikako utjecati. Svatko se s njima nosi onako kako zna i može. Takav je bio i Buba. U proteklih 50 godina koliko sam ga, smo ga sretali na gradskom stadionu, bezbroj je priča, zgoda i nezgoda. Koju izdvojiti, pogotovo u ovom prvom smušenom trenutku po saznanju da je u petak poslijepodne prestalo kucati njegovo plemenito srce, tko će ga znati. Kako mi je kazao Anton Percan, generacijski mu blizak kroničar pulskog nogometa i gradske nam urbane zbilje, ne samo kao arhitekt, dobrodušni Buba jedinstveni lik je i po tome što je od 1972. godine neprestano bio tamo. Sa svima na nogometu. I u Puli. Sa svima u ovom gradu, gdje valjda nije bilo onog koji ga nije znao.
Bila je 1972., Kvarnerska rivijera u Puli. Skupljali smo lopte. Ovlaš sam ga zapamtio u ekipi s Jadreškom, Pukarijem, Šugarom, Diminićem, Mavrićem, Petronijevićem, Bilićem, Kordišom, Čikadom i Šušnjićem. Godinu kasnije već sam čitao (i) o njemu, kao novom senioru Istre, u koju je došao iz Ližnjana, zajedno s rođakom Valićem, uz igrače drugih pulskih klubova, Milkovića, J. Mavrića, Pavlovića, Rakića te potom Šugara. Druga vremena nogometa, Pule, života uopće. Buba je bio odličan igrač i točno pamtim dan kada se pojavio na stadionu, nakon završetka vojnog roka. Radovali su mu se u klubu članovi Uprave, a i trener Rosignoli, koji mu je ispred malog tunela podno stare zapadne tribine kazao "A šta je Buba, baci to". Pokazivao je na cigaretu, koja je valjda od tog vojnog roka postala njegova nerazdvojna priča. Mahnuo mu je Buba, sjećam se i danas, elegantan u plavim hlačama i bijeloj košulji, nasmijan, raspoložen i sretan što je opet u Puli. Priča o Bubi. Pula. Zbog kojeg života u svom gradu žrtvovao je i nogometne snove. Koji su se počeli ostvarivati 1975. godine. Nakon što je Istra izborila osminu finala jugo kupa pobijedivši neočekivano u Prištini (3:2), uslijedilo je domaćinstvo Famosu iz Hrasnice, tada jakom drugoligašu. Bilo je to senzacionalno nogometno događanje, preko 4 tisuće ljudi na stadionu i izvanredna igra Istre. Ružić, Bubić, Mandić, S. Scoria, Rakić, Šverko, Ostović (Jadreško), Bilić, Maras (Milković), Pastrovicchio i Ignjatić držali u šahu favorizirane goste. Sjedio sam na zapadnoj tribini iza Josipa Skoblara i Minte Ružića, Rijekinih ljudi koji su bili impresionirani igrom desnog bočnog Istre. Bio je to Buba u najraskošnijem nogometnom izdanju, po mojem skromnom sudu, najbolja utakmica njegove karijere. Na tom tragu bio je i Skoblar koji ga je odmah preporučio Rijeci. I tako, ne baš impresioniran, koliko god mu bilo drago, otišao je Buba na Kantridu. Iako samo stotinjak kilometra udaljen, pričat će mi često u kasnijim godinama, kako je jedva izdržao i tu sezonu izvan Pule. Nedostajao mu je grad, ljudi, način života, prijatelji, izlasci. Buba, miljenik ženskog svijeta, vratio se kući i više nikad nije otišao.
Za Istru će odigrati 406 utakmica, s 58 zgoditaka. Jedini je više od njega igrao neprikosnoveni Mirko Miki Ostović. Kad je već radio kao tajnik Istre, istodobno uz igranje, Buba je shvaćao da mu je sve teže odgovoriti svim obvezama. Istra je bila siromašan klub, uvijek u potražnji sredstava za goli život. Tajnik je bio sve, jedini profesionalac, a još i igrati… Ma mogu ja sve, uvijek je isticao, iako je bio prebistar tip da ne bi shvatio kako to više neće ići. I u ljeti 1988. godine kazao mi je "najbolje da prestanem igrati, moram pustiti mlađima mjesta". Sjedili smo kod Pačića, restoran pored tombole, iza današnjeg Sjevera Drosine. Rekoh mu, Buba, zaslužio si pravu oproštajnu utakmicu. On je opet samo mahnuo, mah, kao što je uvijek radio kad mu nešto nije bilo po volji ili se htio odmaknuti od toga. I to je bilo bolje nego kad je znao eksplodirati kad bi mu se napunio rezervoar strpljenja. Tada bi nastradao tko god bi mu naletio, svašta bi izrekao. Kad bi se ispucao, onda je samo tražio mogućnost da izgladi stvari. To je bio njegov način isprike. U studenom smo učinili sve da Dinamo, kojeg je vodio njegov dragi prijatelj Josip Skoblar, dođe na oproštaj. Pristao je Skoblar odmah, jer Buba mu je bio miljenik, ne samo kao igrač, nego i kao suradnik dok je vodio Istru 1982. godine. Vojnim avionom stigla je Modra ekspedicija u Pulu, ručala, odigrala utakmicu i uveličala Bubin oproštaj. I to kakav oproštaj. Pun stadion, barem 4 tisuće ljudi, Istra pojačana s nekim bivšim igračima uspjela je čak pobijediti, a Mirsad Omerhodžić postigao je strašan gol škaricama. Buba je izišao na početku utakmice, zamijenio ga je Elvis Scoria, simbolična primopredaja zaslužnog igrača na odlasku i onog koji se kao mladi igrač spremao postati prvoligaški akter bivše Jugoslavije.
Od tog studenog Buba je bio spiritus movens pulskog nogometa, za kojeg se borio uvijek, i kad je bilo dobro i pogotovo kad je bilo loše. Davao je često svoj novac da se pokriju neke obveze jer ga je u tim nekim vremenima bilo uvijek malo i za osnovne stvari. Pogotovo za plaćanje stanarina igračima izvana. "Sram me ljudi kojima dugujemo. Ja moram ići pitati sobe za igrače, a ne Uprava. Platim i onda sam miran."
I tako, više ili manje, kako slagalica godina, sve viša i teža, a istodobno sve krhkija nameće, išle su stvari sve do ovog nesretnog petka. Prijepodne je još bio na stadionu, kao i obično proteklih pola stoljeća. Životni tijekovi i pristupi donijeli su neke nove terete zdravlju. No, ništa nije slutilo da će, po odlasku, kada je pozdravljao ekipu na stadionu, to biti njegovo posljednje karakteristično mu mahanje i vidimo se. Išao je na parcelu i krenuo kositi travu. Uživao je u tome, jer trava, teren, košnja asociralo je na domare, igrače, trenere, prijatelje, gledatelje, navijače, slavlja i tuge, pobjede i poraze, nade u novu partiju i bolju Istru, Pulu. Kao da je bilo suđeno da stane na travnjaku. Dragi čovječe teško je vjerovati, zbilja teško da te više nećemo vidjeti na Drosini, ili bilo gdje u gradu gdje si stekao status legende Pule. Znam, priča je to koja se danas olako svakome lijepi, ali je istina do boli da je Branko Bubić Buba bio posebna i nezaboravna gradska faca. Od sada prava legenda. Adio Grande Buba.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
