PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO
Šutnja iza bolničkih zidova
Ilustracija
Prekrasno je živjeti u Hrvatskoj. Zašto? Popis je (pre)dugačak, pa ga treba ograničiti na osnovno. A kad smo kod osnovnog, spomenimo jedan od najspominjanijih i nesumnjivo najvažnijih sustava – zdravstveni. Nijedan sustav nije toliko u fokusu zbivanja protekle dvije godine kao ovaj. Koronavirus je diljem svijeta pokazao njegovu punu spremnost ili nespremnost, visoku razinu ili stanje kolapsa. Hrvatsko zdravstvo na koljenima je već dugi niz godina, a razlozi su bezbrojni. Jedan od njih odnosi se brojna otvorena pitanja koja se nigdje ne postavljaju naglas, jer se zdravstveni djelatnici plaše za vlastitu egzistenciju odnosno sredstva kojima hrane obitelji i otplaćuju kredite te pognutih glava nastavljaju raditi ono za što su (pot)plaćeni.
Besplatan zdravstveni sustav fraza je koje se najprije dohvate svi koji staju na nevidljivu stranu opravdavanja plaćanja lijekova, usluga i beskrajnih listi čekanja koje opravdano izazivaju bijes, frustracije i u konačnici nemoć pacijenata. Zanemaruje se činjenica da se iz naših plaća izdvaja određeni postotak za zdravstvo i da plaćamo raznorazna dopunska osiguranja, a istovremeno smo osuđeni čekati na preglede i po 17 mjeseci da bismo potvrdili očit razlog zbog čega nam suze oči u veljači, travnju i rujnu. Naravno da si dodatne privatne preglede većina građana s (ispod)prosječnim primanjima ne može priuštiti, pa čeka kod kuće 17 mjeseci, brišući suze (od tko zna čega, a djelomično i od liste čekanja), nadajući se da će do zakazanog termina uopće biti živ. Jer, sve je poskupjelo, a – budimo realni – nije jeftino ni umrijeti, pa si svaki čovjek pokušava na sve moguće načine produžiti život. Na neke se preglede u hrvatskim bolnicama čeka i po nevjerojatnih 600 dana, a zaboravlja se da su u pitanju bolesnici, a ne ljudi koji iz hobija hodočaste po bolničkim šalterima.
Nekad su se djevojke gurale da bi se udale za liječnika. Ili su to činile same, ili su ih tako odgajale majke, pa i bake. Nisu ni očevi zaostajali za takvim željama. Nerijetko bi i loš obrazovni uspjeh svoje kćeri opravdavali potičući njezinu pokornost imperativom "udat ćeš se za doktora", kao da je to bio vrhunac njezina postojanja. Liječnička je struka, posebno na balkanskom tlu, oduvijek bila među cijenjenima.
Ovdje su, nekoć davno, iako nimalo kao u bajci, tri zvanja bila ona kojima su se ljudi klanjali (pa i doslovno): liječnici, učitelji i svećenici. Danas bi se moglo naširoko lamentirati u sva tri pravca, promatrajući ih i globalno i usko. Biti savjestan liječnik u Hrvatskoj, u današnje doba, vjerojatno je mnogo teže nego što je prosječnom čovjeku zamislivo.
Brojno medicinsko osoblje ima dojam da je na njega u zadnje vrijeme usmjereno mnogo mržnje, ali unatoč tome liječnici, medicinske sestre i tehničari podsjećaju na poziv na služenje ljudima. Razumiju ogorčenost bolesnika no više od toga ih boli što ih oni na vrhu zdravstvene piramide uglavnom doživljavaju, po riječima jedne liječnice, "kao bezglave robove".
Iza naziva i kratica koje većina ljudi ne pamti, ne zna i ne razumije, ili na njih čak zakoluta očima, stoje godine i desetljeća stalnog učenja, napornog rada i konstantnog usavršavanja na koje, žele li biti uspješni, liječnici moraju pristati bez kompromisa. Pritom tu kulu uspjeha moraju graditi ulažući svoje gotovo beskrajno vrijeme, odričući se brojnih dana i noći koje bi mogli provesti sami sa sobom ili sa svojim obiteljima, a sve to u korist nekih nepoznatih ljudi čije živote nerijetko doslovno drže u ruci. Liječnici, medicinske sestre i tehničari koji su obrazovani i rade u Hrvatskoj, umnogome su stručniji od mnogih svojih kolega školovanih u nekim drugim zemljama, pa su još iz perioda postojanja jugoslavenskog bratstva i jedinstva bili poželjni radnici u europskim i izvaneuropskim zdravstvenim ustanovama. To pokazuje da se sustav koji obrazuje ove kadrove dobro drži.
No praksa zapošljavanja u domovima zdravlja, bolnicama i kliničkim centrima nerijetko te kadrove odabire političkim putem ili s tim akcentima uvjetuje rad, o(p)stanak i potencijalno napredovanje onih koji su se tamo zaposlili na temelju vlastitih znanja i vještina. Kompetencija većine liječnika u Hrvatskoj sasvim je neupitna, pa pojedinci koji s vremena na vrijeme isplivaju kao dokaz nečega suprotnoga ovoj tezi, ipak su samo iznimke koje potvrđuju pravilo.
Pritisak koji zdravstveni djelatnici doživljavaju u ovih 700 dana nenormalnog vremena ipak ostaje izrečen samo u uskom krugu ljudi od povjerenja. Nije pitanje što reći nego kome. Ljudi koji u hrvatskim bolnicama ostavljaju svoje dane, noći, vikende, blagdane i godine, još uvijek se odupiru odlasku iz ove zemlje radeći u nezahvalnim i nevjerojatnim uvjetima o kojima su prisiljeni šutjeti. Do kada, to ne zna nitko.
Još jedna godina iza nas stavila je ove „bogove u bijelom“, kako ih neki nazivaju, u fokus naše svakodnevice. Kažu ljudi da je sreća što ih imamo, ali čini se da je ipak bliže istini izjava 'Kamo sreće da ih ne trebamo'. A i sam sustav (opet je on kriv!) se pobrinuo da ih nemamo dovoljno, pa se, po navodima ljudi iz zdravstva, taj sustav doveo na sam rub. Nadajmo se da ga nitko neće gurnuti u ponor.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
