KOMENTAR glavnog urednika
Sramim se što sam Hrvat. Dobro da sam bar malim dijelom Slovenac
Ilustracija / Robert Frank
Ja sam Hrvat! Sram me! Osjećam se zločinački, iskvareno, prljavo, bezdušno. I sretan sam da sam, istodobno, Slovenac! Slovenčić, malim dijelom, po noninoj, očevoj strani. Tamo negdje, oko Pivke.
Priča je luda: nono Frank je u Drugom svjetskom ratu bio u savezničkom avionu. Pogođen, srušio se na sveto slovensko tlo pod kontrolom partizana. Ukazala se moja nona. Ana. Previla mu je rane i odvela ga na siguran teritorij. Poljubac pod kišom metaka, ljubav na sijenu, oslobađanje, '45. selidba u Rijeku, '46. eto oca, a '71. mene. Tako glasi, prema jednoj od predaja, povijest dijela obitelji. Može i ne mora biti tako. Nije ni važno, važnije je da sam Hrvat sa slovenskom primjesom koja više služi da zasladi, a manje da zagorča život.
Glupani, tupani i idioti
Iako nije baš uvijek tako: kad se samo sjetim slovenske bespravne gradnje po Istri…. Mater vam vašu… I našu, koji vam to omogućavamo, a onda seremo, iščuđavamo se - vidiš ti te hudiče!
No, ima dana i situacija, poput recentnih, kad se sam sebi gadim što sam Hrvat! Ono, mi Hrvati!! Navijačko ludilo, repka, Luka Modrić!!!! Ma mi Hrvati smo glupani, tupani i idioti. I treba nam isti takav, i još fašist, recimo KGB-ovac Putin, pa da nas, kao monstrume, dovede u red. Monstrum monstrume, dobro se slaže. Strpljenja, narode, strpljenja dragi čitatelju, strpljenja. Ljut sam, razočaran svojim, našim, općenitim, prizemnim, aktualnim hrvatstvom...
U sljedećim redovima zloupotrijebit ću, s neviđenim guštom kao da mi je to zadnje u životu, i funkciju i novinu, isijavat ću mržnju i otvoreni prezir prema Hrvatima i hrvatskim institucijama, zakonima, i prije svega onim pizdama u slabo vidljivim, ali dominantnim, vladajućim strukturama koje kreiraju bolničke i zdravstvene politike potiho izbacujući abortus kao ubojstvo i bezobzirnu likvidaciju, iako će za njim posegnuti kad im ljubavnica kaže - "svrši, dragi, u mene, nisam plodna".
A je, plodna je bila, ha, ha, al’ ga je zajebala jer hoće njegovo dijete zbog love, a on ga neće jer kako će glupoj, ali zakonitoj objasniti da postoji i nezakonita i nezakoniti. Krenulo me…
Licemjerni (bez)vjernici
Svi vi puritanci, jezični čistunci, licemjerni (bez)vjernici koji jedno pričate u crkvi, a drugo radite čim napustite prostor svete kuće i građevine koja zagovara ljubav, mir, zajedništvo i poštenje, a da vam ništa od toga nije važno, svi vi, takvi, odustanite, dakle, od daljnjeg čitanja ovog teksta. Odustanite jer ćete pročitati nešto s čime se nećete složiti i nećete moći podnijeti situaciju koja obične, male, usrane, glupe Hrvate poput mene umjesto da budem jebeni, europeizirani Slovenac nadahnjuje da u svakoj kritičnoj situaciji budemo što bolji ljudi. Vas s političkim, medicinskim i moralnim prizivima savjesti oko abortusa, dok ljubavnice vodite po skupim hotelima, ušmrkavate kokain i potkradate ovu državu, a sve pod križem i s rukama sklopljenim tako da vam kroz njih curi tuđe i ukradeno, sve vas lizače oltara s prizivom savjesti koju nemate… Da li da vam to napišem…? Ma nasadim vas, nabijem… Eto…
Kakav luđak moraš biti, koju ideologiju i kućni odgoj sa sobom nosiš, gdje si pokupio takav svjetonazor i kako se dragom Bogu opravdavaš kad kao veliki Hrvat, lažno pobožan jer kršiš, brate, svaku ili svaku drugu zapovijed… kako se, dakle, dragom Bogu opravdavaš kad kažeš da zbog priziva savjesti Mireli Čavajdi, ženi koja je u šestom mjesecu trudnoće saznala da nosi dijete koje ima tumor na mozgu, toliki i takav da nema govora o minimalnoj kvaliteti života, nećeš obaviti pobačaj ili ćeš ga, nesretniče licemjerni, osporavati samo zato što ti imaš "priziv savjesti".
A što smo onda mi koji smatramo da Mirela Čavajda ima pravo na pobačaj jer ne želi da se njeno dijete i njena obitelj dnevno bore u bitkama, iako su rat unaprijed izgubili? Što smo mi i kome da se mi obratimo kad želimo u okviru svoje obitelji, s prvim, prioritetnim i najvećim pravom koje ima žena i majka, donijeti najtežu, ali jedinu moguću odluku o pobačaju zbog toga što će se dijete roditi s teškim prirođenim duševnim i fizičkim manama? Nitko ne može ni pojmiti što znači život s djetetom koje ima tumor na mozgu pa iz poštovanja prema obitelji Čavajda o tome ne treba slikovito pisati ni opisivati situacije s kojima bi se nosili 24 sata dnevno, u nekom ne predugom, ali bolnom, traumatičnom, stresnom i frustrirajućem razdoblju, dok bi se taj mali i nesretni život gasio u tuzi, bolovima i neshvaćanju bilo čega oko sebe.
U jednoj rečenici kolegica Ivanka Toma iz Jutarnjeg lista svela je situaciju na to da život takvog djeteta, ako je lišen ljudskog dostojanstva, onda ni nema smisla.
200 abortusa godišnje
Ej, da sam bar Plenković… Što bih vam radio, vama lažnim prizivačima savjesti! Pozvao bih te mediokritete na hitan sastanak, škrgutao zubima, stiskao šake i ad hoc posmjenjivao sve te krampuse kojima žena nije žena, a dijete s tumorom je, Bože moj… Da sam Plenković… Malo bih im pobliže objasnio taj njihov "priziv savjesti" koji tako rastezljivo interpretiraju ovisno o tome što im i kako odgovara. Srećom, tu su braća Slovenci. Oni ‘Rvaticama obave 200 pobačaja godišnje. Ne kompliciraju, ne moraliziraju im i ne osuđuju ih. Kao da im i samima kad se za to odluče nije dovoljno teško.
Zovem redakciju: 20.06 sati! Kažem im da brzo šalju tekst u rotaciju, dok se ne predomislim. Ne, nema te snage koja bi me odvratila od objave, već se bojim, ako dalje nastavim pisati, da će me gazda smijeniti zbog bezobraznog i primitivnog vrijeđanja.
Možda bi i imao pravo, možda je vrijeme da odem jer postajem glupi, dosadni, razjareni bik. No radije ću vam reći, svima koji Mireli Čavajdi osporavate ono što joj vaš i naš dragi Bog dozvoljava, i majka priroda ju je za to ovlastila, napravila i predodredila, svima ću, vam, dakle, reći, da ste sitnopizdunski glupani kojima čovjek, pravda i integritet ne znače ništa. Kao ni dijete s tumorom.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
