Mnogi se ovih dana pitaju zašto je Glas Istre pisao o problemima u omladinskom pogonu nogometnog prvoligaša iz Pule, NK Istre 1961. Kažu, privatni je klub, mogu raditi štogod žele, pa gdje je tu javni interes da bi novine o tome pisale? Daj, ajde, gdje si zabrijao, dobi' se, pusti to, što se može, to je nogomet, ima toga svugdje, tako to ide, takav je život, svijet je lova, kesa, samo kesa, brate….

E, pa, razloga za intervenciju medija bilo je mnogo, od kojih dominiraju čak dva. Prvo, Grad Pula je suvlasnik kluba, doduše u manjem postotku, ali budući da financira jedan dio omladinskog pogona, javnost ima pravo znati što se to tamo događa. Drugo, još jednostavnije, jer se radi o djeci. I to djeci od 11 godina koja plaču i proživljavaju traume, što zbog antipedagoškog pristupa pojedinih neostvarenih trenera, što zbog suludih ambicija isfrustriranih roditelja. Ili pak gramzivosti agenata i raznih hohštaplera koji umjesto djeteta vide debelu novčanicu. Čast iznimkama, naravno.

Eh, da, sociolozi bi vjerojatno imali još mnogo toga za reći i o općenacionalnom orgijanju oko nogometne lopte, gdje se priče o nestvarnom uspjehu prodaju umjesto onih o poštenju, empatiji i drugarstvu. Totalni Hollywood od života, a realnost baj baj. Pa onda, eto, budući roditelji tijekom snošaja u plodnim danima maštaju o tome da će iz vagine izaći novi Messi ili onaj drugi, kako se uopće zove, Ronaldinjo.

Prava pozadina priče koja ovih dana doslovno trese "Drosinu" nije pet ili deset ili pedeset tisuća eura koje je netko dao, a drugi primio da bi ovaj ili onaj klub bio bolji. Sporedno je i tko će zasjesti na poziciju voditelja klupske akademije, a još je manje bitno hoće li, ili neće, nekakav strani menadžer baciti oko na dobrog igrača i povesti ga u bijeli svijet. Fokus je, nažalost, ali ipak novinarski, dosad bio usmjeren upravo ka svim ovim sporednim mamićevskim igrama. I novinarstvo podliježe tržištu, a nama se to, između ostalog, broji u količini klikova pa je zato tome bilo tako. Opet, nažalost.

Ipak, svjetla medija ćemo sada, u ovom tekstu, usmjeriti na prave žrtve nogometnog ludila. Jer, nogomet je, osim sporta u kojem se nogom ili glavurdom tuče lopta u nekakvu bijelu mrežu, ogroman i nemilosrdan biznis. A u biznisu je čovjek samo broj, konj za trku, predmet žudnje za pobjedom, za rezultatom, u konačnici za novcem. Nema spavanja ili plakanja. Pa ako je taj čovjek igrom slučaja još i dijete, tim gore, tim kriminalnije.

Igraju se susreti nabijeni devijantnim emocijama svih uključenih aktera, od trenera do roditelja. Viče se na djecu, uglavnom tuđu, ali i svoju, na suce, psuje se sve u 16, a često sve pređe na šake. Pod pritiskom rezultata treneri u igru šalju najbolje, ili one čiji su roditelji prinijeli oltaru jedan pršut, bocu vina ili eure, dok ostali završe na klupi. U našem, pulskom slučaju, čak se zabranjuje djetetu da zaigra, drži ga se na klupi zbog toga što je ostvario svoj dječački san i otišao na probu u inozemni klub. Govori mu se da je izdajica, a mali možda i ne razumije značenje te riječi. Uglavnom, sve ono što bi za djecu trebala biti, barem u ranoj dobi, samo igra i učenje nogometne abecede, odjednom postane kolektivno divljaštvo.

Konačno, da ne izgubimo bit priče, situacija o kojoj smo pisali je na koncu poprilično bezbolna za gotovo svih - i za menadžere, i za klub, i za šefa omladinskog pogona, pa i za roditelje. Svi su se oni kolektivno zakrvili, pa onda vjerojatno, isto tako kolektivno, načeli bocu vina i sve se vrlo brzo zaboravilo. Jer, pustimo to, što se može, to je nogomet, ima toga svugdje, tako to ide, takav je život, svijet je lova, kesa, samo kesa brate. Ali ne, ljudi dragi, ne. Pogledajmo malo oko sebe, netko u ovoj priči fali, potražite ga, gdje je? Eno ga tamo, sjedi na klupici, pokunjeno glavom prekriva lice i - jeca.

Povezane vijesti

• Osijek - Slaven Belupo 0:0
• Pjaca: Uvijek mi je čast igrati za reprezentaciju
• Poručio mu da "nije nogometni Bog"