"Znam da će mnogi biti protiv tebe, ali hvala ti što govoriš u ime nas, većine koja šuti i koja više ne smije podići ni glavu", rečenica je koja me nedavno iznenadila nakon što sam se javila na poznati mi broj telefona. S jedne strane dala mi je dodatni vjetar u leđa da ih ne savijam pred najezdom otrovnih strelica kojima me gotovo svakodnevno zasipaju meni beznačajni, ali u ovom beskrajno licemjernom društvu valjda vrlo značajni pojedinci i skupine. A s druge strane, natjerala me da se najozbiljnije zapitam: zar smo zaista došli do te točke?

Svakodnevno susrećem ljude koji su u svojim stavovima beskompromisni do brutalnosti, obdareni kočijaškim rječnikom umjesto milozvučnih fraza, ali barem autentični i iskreni. Davno sam rekla da poštujem ljude koji imaju svoj stav, makar i negativan; beskičmenjaci zaista nemaju nikakve preduvjete promijeniti svijet. Postoje i oni koji imaju pristojan način komunikacije i kod njih bilo kakve ružne riječi jednostavno ne postoje, pa čak i kad ih čuju, ostaju u određenoj mjeri sablažnjeni. I to je u redu.

No to ne znači da ljubaznost trebamo miješati s političkom korektnošću. A upravo je potonja istisnula i uporno lomi kičmu slobodi govora i stavova. Ona je današnji celofan u koji smo prisiljeni umotati baš sve, samo da ne bismo stvari nazvali pravim imenom. Jer današnji svijet najviše se boji - istine. Ona je nepopularna, nepoželjna, pa čak i zabranjena!

Politička korektnost (iako, poznavajući naše političare, ove dvije riječi spojene u zajedničko značenje zvuče naprosto izuzetno smiješno) bio bi sasvim logičan, zdravorazumski odgovor na sve što se tiče diskriminacije, pogrdnih naziva, uvreda ili govora mržnje. Ipak, ovaj pokušaj koračanja u smjeru tolerantnijeg i ravnopravnijeg društva prometnuo se u stampedo potpuno fanatičnog, gotovo sektaškog stremljenja prema čistom jednoumlju na svim razinama.

Nepoćudan sadržaj (takvim prozvan isključivo od podobnih pojedinaca i skupina) nije samo problem na popularnim društvenim mrežama koje zaista imaju, najblaže rečeno, zanimljive kriterije prilikom prijave za uklanjanje određenih sadržaja i komentara. Oni koji vrište otvorenim uvredama bit će uklonjeni ovisno o tome tko ih je kreirao. U redu je vrijeđati samo jednu stranu; dapače, to je kod nas itekako dozvoljeno, simpatično, duhovito, progresivno, pa čak i poticajno.

Razmjena mišljenja, posebno suprotstavljenih, ili ne daj Bože debata, postala je najnepoželjnija pojave u javnom prostoru, jer iskažete li svoje mišljenje koje je suprotno trenutno poželjnome, riskirate upadanje u mrežu pojave koja se naziva "cancel culture" iliti "kultura otkazivanja". Dovoljno je da se pojedinac ulovi samo za jednu riječ koja bi u njegovim očima mogla biti interpretirana kao insinuacija na neko, za njega nepoželjno izražavanje ili ponašanje i odmah zatim slijedi, kako bi se u narodu reklo, drvlje i kamenje.

Odmah se riječ, rečenica ili više njih, opisuju kao govor mržnje, neka fobija, poziva se na kolektivni bojkot te osobe i svega što čini njezin identitet, prijavu svim mogućim institucijama, pa i onima koje to nisu, a ne gine joj i javni linč, barem verbalni. Odmah se oni koji su se prepoznali u nekoj istini osjećaju zgaženo, ugnjeteno, poniženo. A baš takvi, uvrijeđeni građani koji se diče tolerancijom na svim razinama, bili bi najsretniji da na gradskim trgovima osvanu vješala gdje bi sa zvjerskim zadovoljstvom objesili sve koji se ne slažu s njihovim, dakako politički korektnim, mišljenjem. (Naravno, jedinim ispravnim, je l'?)

I u svakodnevnoj komunikaciji ljudi su, pod teškim presingom političke korektnosti, čak i u najbližim obiteljskim i prijateljskim krugovima počeli izbjegavati rečenice, pa i određene šale koje bi mogle i najmanje insinuirati da idu na nečiji račun.

Umro je humor, posebno crni, a njegovi nekadašnji najveći kreatori postali su dvolične moralne vertikale ovog društva kojemu, uz sve nedaće, ništa osim crnog humora gotovo više i nije preostalo.

Pipci politički korektne (čitaj - podobne) hobotnice u potpunosti su obgrlili svijet. Od normalnih reakcija na diskriminaciju bilo koje vrste stigli smo do pred prag globalnih cenzura kakve se ne pamte ni u najvećim diktatorskim zemljama i vremenima. Imamo i politički korektne inačice za sve nazive koje, eto, uglavnom više ne smijemo ni spomenuti. A kad ih spominjemo, onda to činimo onako, ispod glasa, kao da izgovaramo najveću tajnu, nagnuvši se pažljivo prema uhu sugovornika, pomno prekrivajući usne dlanom.

Postoji li još uvijek sloboda govora, pa i mišljenja, ili smo njome paranoično isprepadani onima što iz prikrajka samo sjede i čekaju krivo slovo ili da bi mogli (o, itekako i financijski!) opravdati svoje postojanje? Čini se da je strah od slobode tuđeg drugačijeg mišljenja ili stava došao do razine da su oni nad čijim smo se režimima donedavno zgražali, postali (velikim!) dijelom i naše kulture.

Davorin Bogović možda i dalje misli da je sve oko njega crno–bijeli svijet, ali meni se čini da je sve oko nas samo jedna velika, ali ipak parcijalna cenzura nad slobodom. Nju je ipak dozvoljeno uživati samo nekima.

Globalno, već godinama se putem "kulture otkazivanja" bojkotiraju i brišu sve politički nekorektne izjave političara, glumaca, medijskih ličnosti i oni koji nisu izloženi oku javnosti, cenzuriraju se i izbacuju objave na društvenim mrežama, televizijske emisije, epizode serija, dijelovi filmova. Filmski prizori s ekrana koji, recimo, u Sjedinjenim Američkim Državama podsjećaju na doba u kojima je crnačko stanovništvo bilo potlačeno, uklanjaju se na svaki mogući način. Hoće li netko gledajući film "Prohujalo s vihorom" odmah postati i rasist? Je li to uistinu borba protiv diskriminacije ili alat za brisanje, pa čak i korigiranje povijesti? Hoćemo li sve početi promatrati na taj način? Evo, ne znam kako se još nitko nije sjetio povezati rasizam sa šahom, jer u toj igri onaj tko ima bijele figure kreće s prvim potezom!

I kod nas se svaka dlaka već neko vrijeme gleda pod povećalom političke korektnosti. Nema što, prava sloboda! Toliko smo progresivni da čekamo kada će više objaviti taj famozni popis stvari koje ne smijemo spominjati, izraza koje ne smijemo izgovarati i ljudi kojih se ne smijemo doticati. Kladim se da postoje oni koji se brecnu kad se spomene, recimo, zelena jabuka. Hej! Pa ne znam samo kako se netko usudi diskriminirati crvenu!?

Politička korektnost vjerojatno je zamišljena tako da se sugovornici osjećaju lagani k'o perce, a u takvim dijalozima film se usporava, čuje se glazba jednostavnih harmonija i latice cvijeća padaju svuda oko njih. No, teorija je uglavnom uvijek ono sasvim suprotno od prakse. U realnosti, politička korektnost nosi željeznu kuglu oko noge koja se za nama vuče prateći nas na svakom koraku. S tom težinom se, htjeli ne htjeli, moramo znati nositi ako želimo živjeti barem u prividnoj slobodi, kad već nikakva druga ne postoji.

Povezane vijesti

• UN: Žena koja je prekinula ruski TV program ne bi trebala biti kažnjena
• ZA I PROTIV HOTELA NA VALKANAMA: Naši novinari imaju različita mišljenja. Pročitajte njihove argumente
• Turska osudila repera na četiri godine zatvora zbog spominjanja droga