Još jedan neobičan dan

Ilustracija

Umjetnici su vizionari. Dalekovidni lovci budućnosti. Kritičari svake sadašnjosti u kojoj žive, bez obzira na vrijeme i mjesto. Umjetnici su skupina koja uči iz prošlih vremena, ostajući pritom u manjini. I onda kad se povijest ponavlja, a ponavlja se, oni znaju da su bili njezini najbolji učenici. I da će, na ovaj ili onaj način, ostaviti svoj pečat koji vrijedi za vječnost.

Danas nas zapljuskuju neki novi valovi. Valovi virusa i poskupljenja. Podjela i otuđenosti. Osamljenosti i agresije. No oni koji su živjeli u osamdesetima, pamte jedan Novi val. U tom vremenu je jedan od umjetnika vizionara, Darko Rundek, 1984. godine o(t)pjevao "Neobičan dan". Često mi u glavi odzvanja upravo ta pjesma. Tako je bilo i protekle subote.

Bio je to još jedan neobičan dan. Zagrebačkim ulicama slijevale su se rijeke ljudi iz cijele Hrvatske, hodajući prema glavnome trgu, pod geslom traženja slobode. Neki su ih razumjeli, neki osudili. I oba stanja još uvijek traju. I trajat će. I nije važno jesu li oni pojedinci ili skupina, manjina ili većina, nepismeni ili intelektualci. Neki su njihovom pojavom bili poneseni, neki zgroženi. Jer preferencije su različite. Mnogo toga (p)ostalo je sasvim nevažno. Ionako je, već davno prije nego je osvanula ta subota, svatko čvrsto zauzeo svoj stav i spreman je braniti ga do smrti. Doslovno. I nije važno kojim putem bi smrt do koga stigla. "Ulice pune su žrtava", pjevao je Rundek u mojim mislima. Je li Trg bana Josipa Jelačića u subotu ugostio žrtve sustava ili će prosvjednici to tek postati, pokazat će vrijeme. Jesu li možda istinske žrtve sustava svi oni koji ostaju živjeti na suprotnoj strani? I za njih će neumoljivost prolaznosti dati svoj odgovor.

A samo dva dana prije te subote, kolona sjećanja u Vukovaru uspjela nas je na barem jedan dan prisjetiti na taj davni, sada tako prokleto teško pojmljiv, osjećaj jedinstva. Jer, razjedinjene su obitelji, poznanstva, prijateljstva. Podijeljene su kolege, političari, znanstvenici. Razdor je u svakoj pori društva i nema alternativnog mjesta, grada, države, kontinenta. Nije više ostao nijedan djelić svijeta koji nije razdvojen. Samo su na našem komadiću Balkana ovih posljednjih nekoliko dana rijeke ljudi pokazale da ima i onih koji smiju stajati jedni uz druge, što god tko o tome mislio. Pa čak i oni sami.

Teško je racionalizirati sadašnji trenutak poimanja svijeta. Čini se ipak da podjele i ne idu na dva, nego na tri dijela. Jedan dio je, kao magnet, okrenut prema poslušnosti autoritetima. Drugi dio mu se grčevito odupire, baš onako kako bi to učinio hrabri plivač protiv struje. A oni treći, oni su sivilo između crno-bijelog svijeta. Razapeti između dviju krajnosti, još uvijek nisu zauzeli stranu. A to je imperativ današnjeg trenutka. Biti s 'njima' ili protiv 'njih', tko god 'oni' bili. Čeka se odgovor treće strane, onih neodlučnih, koji plutaju u vremenu. Dok se ne oglase, uporni dualisti ih povlače za rukave. Samo da se ne obistini stih "Preživjelih nema, druže". Jer "tko će shvatiti to"? "Ljevica, desnica, centralno"?