SUPROTSTAVLJENA RAZMIŠLJANJA
JE LI OTVARANJE PELJEŠKOG MOSTA BILO PARADA KIČA?
Otvorenje Pelješkog mosta (CROPIX)
BOJAN ŽIŽOVIĆ: DA
Sistemi se mijenjaju, a sve ostaje isto
Red folklora, red politike, pa malo mahanja zastavama, vozikanja i šetkanja po mostu, vatromet… Ne znam, mene to podsjetilo na neka prošla vremena, na otvaranja šahtova u Mrduši Donjoj. Možda me samo nervira što se političari hvale kao da su Pelješki most maltene oni izgradili, vlastitim rukama i svojim novcem. Nek' je mosta, nemam ništa protiv. Most vamte, most tamte. Lijepo je to. Ali ne mogu probaviti taj kič svečanih otvaranja, rezanja vrpca, naslikavanja i redateljskog paradiranja Krešimira Dolenčića.
U redu, država je sama po sebi kič - od nezaboravne lente Franje Tuđmana do bahatluka Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. A Pelješki most zapravo spaja tu državu. I što bih onda htio? Gledajući na taj način, ništa. Bolje da sam ugasio televizor i otišao na sok od marelice sa šlagom. Ali ne može si čovjek pomoći, voli gledati ono što mu čupa živce, uzbunjuje probavni trakt.
Iza sve te pompe stoji samo jedan most koji spaja kopno s kopnom. Nije da vodi u nebesa, niti ponire u dubine Jadranskog mora. A i s tim mostovima Hrvatska nije imala baš neke sreće. Pogotovo s onim Novim Masleničkim mostom, na kojem se mjere rekordni udari bure jer je izgrađen na krivom mjestu. Ne sjećam se svečanosti otvaranja tog mosta, ali siguran sam da nije mogao proći bez domoljubnog kiča. Slično kao i s Pelješkim mostom.
Pitanje je, međutim, odakle potreba da ta otvaranja budu nalik jedno na drugo kao jednojajčani blizanci, da se skupe valjda sva postojeća folklorna društva i u narodnim nošnjama otplešu kola, da se zapjeva i neka pjesma, da se nađe tu mjesta za pokojeg klasičnog glazbenika koji nas neće udaviti klasikom, već će iz repertoara izvući kakvu popularnu skladbu, da političari kažu nekoliko velikih riječi koje ne možeš spojiti u rečenicu, da se zastave zavijore i tijekom himne stavi ruka na srce, da i neka suza kane.
No, taj kič nažalost ne staje s otvorenjem. Mediji ga i dalje hrane. Novinarka s Pelješkog mosta jutro nakon izvještava da je kineski veleposlanik dobro raspoložen i druži se s ljudima na odmorištu. Bolje bi bilo da ga novinarka upozori da se makne sa zvizdana u hlad. S druge strane ljudi u redu čekaju da kupe kovanice s motivom Pelješkog mosta. Jedan gospodin u majici na kockice. Kupit će tri komada. Tu je i mladić iz Pule. On će kupiti 50 primjeraka. Da sam vjernik, prekrižio bih se. Ovako mogu samo konstatirati da se sistemi mijenjaju, a sve ostaje isto.
ROBERT FRANK: NE
Malo samopoštovanja ponekad dobro dođe
Sve oči Hrvatske u utorak navečer bile su uprte u otvaranje Pelješkog mosta, elegantne, moćne, armirano-betonske konstrukcije, poveznice dvije odvojene Hrvatske konačno spojene u cjelinu. Most je, politički gledano, strateški projekt s nizom pozitivnih efekata. Gospodarski je nužan za dodatni razvoj tog kraja. No prije svega je izraz jedinstva građana, politike i rezultata rada svih vlada koje su sudjelovale u njegovom projektiranju i gradnji. Prethodno se za njega lobiralo, kretalo i zaustavljalo projekt, čekalo neka druga, bolja vremena, pa konačno, kad je došao trenutak, apliciralo te pokupilo golema sredstva Europske unije.
Sasvim razumljivo, njegovo prekjučerašnje otvaranje bilo je prepuno emocija. Povijesni dan za Hrvatsku i povod za patriotsko mahanje nacionalnim zastavama. U natiskanom programu na red je došla domaća glazba, bez cajki, narodnjakuša, Ceca i Mica. Taktovi pjesme "Tvoja zemlja" Vice Vukova. Himna. Ponos. Uzvišenost. Zadovoljstvo pripadnosti hrvatskom društvu. Ne nužno i samoj naciji. Država smo, uostalom, ravnopravnih građana, neovisno o njihovoj nacionalnosti. I svi će se oni sa zadovoljstvom, tko god i što god bili, voziti Pelješkim mostom.
Nije ovaj projekt beznačajan. Nije bezrazložan. Nije slučajan. Nije ni usputan. I zato je morao biti adekvatno slavljen. Zbog njegove važnosti euforija je ovog puta imala smisla. Kome škodi, uostalom, malo pompe, crvenih tepiha, vatrometa, autojurilica, začuđujuće uravnoteženi predsjednik Zoran Milanović, nedodirljivi premijer Andrej Plenković, razdragane mase i razgaljeni branitelji. Pa ako malo i baca na paradu neukusa i kiča, neka bude. Neka bude i domoljubne patetike za koju postoji događaj i mjesto - ovog puta to je, opravdano, Pelješki most. Ovakvi projekti su motivirajući i poticajni za državu u kojoj kronično fali zanosa i dobrih vijesti te pokazuju da nije u Hrvata sve tako crno kao što svi skupa mislimo. Malo samopoštovanja povremeno dobro dođe.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
