"Znaš, on ti je nekad bio direktor…" ili "On je sada novi direktor" rečenice su koje se vrlo često čuju u neobaveznim razgovorima. Kao da nema i drugih tema. Ali ljudi se jednostavno vole pozabaviti politikom. Jer, politika je u Hrvatskoj, htjeli mi to ili ne - sve, pa i najčešći način dolaska do ovog radnog mjesta. I nije sad da direktora ima baš na svakom koraku, ali čini se da je navala na njihove fotelje snažnija nego ikada. A kako i ne bi bila? Govoreći samo o financijskom aspektu ove pozicije i uvidom u podatke o prosječnim plaćama pojedinih direktora i direktorica brojnih tvrtki, direktori su jedini koji se, barem do nekih novih izbora, ne moraju brinuti o svojoj egzistenciji. Tisuće kuna s dvoznamenkastim predznakom san su svakog prosječnog građanina Hrvatske, barem na jedan mjesec, da se riješe neki zaostali računi, smanji minus na kartici ili uzme još koji udisaj zraka iznad lokve satkane od ovrha.

No, nisu direktori krivi što su im primanja visoka, kao ni radnici što se moraju boriti za povećanje svojih plaća. Kriv je sustav koji nas je desetljećima, tiho i perfidno, poput najprofinjenijeg lopova u kojeg se ne može ni posumnjati, potkradao i uljuljkavao u isprazne fraze u pokušaju da nas utješi. I onda smo se, naizgled preko noći, pretvorili u društvo bez srednjeg sloja; jedni gotovo na dnu, a drugi u stremljenju prema sve višim vrhovima. Direktori konkretnih i realnih tvrtki još su u cijeloj ovoj priči posve bezazleni, iako su njihove plaće za hrvatske prilike sasvim dovoljne za bezbrižan život. Daleko veća zanimljivost su direktori za koje se baš i ne zna i čiji rezultati poslovanja ne izlaze u javnost.

A kada je riječ o jednom drugom aspektu, onom hijerarhijski svetom i percepcijski većini ljudi nedostižnom, lijepo je prisjetiti se i pozicije direktora u bivšoj, za tolike nikada prežaljenoj Jugoslaviji. Koplja između argumenata za ili protiv tadašnjeg socijalizma i današnje demokracije lome se uglavnom oko ekonomskih aspekata. Točenje goriva u vozila na parne i neparne dane, redukcije struke po pola dana uz svjetlo petrolejki i nestašice, među ostalim i deterdženata za pranje rublja nekima su lijepe uspomene koje bude nostalgiju. Oni drugi valjda su jedva čekali napraviti iskorak u demokraciju ili kapitalizam, ali na balkanski način. No, i u jednoj i u drugoj priči, direktori su u tom svijetu nešto poput Velebitske degenije u prirodi - zaštićena vrsta. Štoviše, endem.

Među jugo-direktorima znalo se naći i školovanih ljudi koji su na tu poziciju došli svojim predanim radom i požrtvovnošću. Naravno, bilo je tu i more primjeraka koji su upornim uspinjanjem na stepeništu SKJ dolazili do svojih kožnih fotelja i prvog odijela s kravatom. Nekadašnji uredi, pardon, kancelarije u poduzećima (ili preduzećima) znali su izgledati tako da im pozavidio čak i poneki noćni klub.

U potocima su se točili konjaci i ostala alkoholna pića, a lica su se raspoznavala češće po glasnom smijehu, a rjeđe među oblacima dima cigara koje su uz aktovke bile neizbježan modni, pa i statusni dodatak svakog dobrog direktora. Uz takvu reputaciju, pričaju ljudi, direktorske fotelje su bile izdržljive do mjere da su uz direktorovu težinu nosile i dodatnih 50, 60 ili 70 kilograma tajnice sa sprženom trajnom iz osamdesetih, naušnicama na kopče i pretjeranom upotrebom ružičastog rumenila za obraze. Valjda da se ne vidi razlika kad netko dođe nenajavljen.  

Dolazak glavnih direktora (ta nije bio samo jedan!) bio je posebna parada. Najavljivao se danima i stvarao pritisak u glavi i prsima dobrih radnika. U nekim specijalnim prilikama direktor bi dijelio i nagrade, a za praznike i slične prigode počastio bi podanike sitnicama poput kemijskih olovaka i tada popularnih znački. I tom su prilikom radnici morali gotovo pjevajući govoriti "Hvala, druže direktore", a ni suza u oku nije bila naodmet. Dinari su stizali u plavim kovertama, u gotovini, na ruke, baš onako kako se danas ne smije primati plaća. Prilikom dolaska direktora u kakve tvornice, radnici bi napuštali strojeve i poredali se u vrstu kao da ne dolazi šef, nego sam bravar iz Kumrovca s doživotnim mandatom.

Najveći nedostatak tadašnjeg života je, po riječima onih koji su svoj vrhunac radnog staža doživjeli krajem osamdesetih ili početkom devedesetih prošlog stoljeća, nemogućnost napredovanja po liniji poštenja. Put prema vrhu bio je zajamčen po partiji, babi ili stričevima. Nekako, čini se kao da od tog vremena niti nismo previše napredovali. I kao što je svaki brak sklopljen iz ljubavi, pa bila to i ljubav prema novčaniku, tako je i svako direktorsko mjesto (bilo) zasluženo sposobnošću. Nije važno je li riječ o sposobnosti osobnog intelektualnog kapaciteta u suradnji sa znanjem i vještinama ili tek sposobnosti penjanja na partijskoj iliti stranačkoj ljestvici. Ostaje nada da ipak pušu neki novi vjetrovi i da će se vremena promijeniti, ili da se već mijenjaju. Ako zbog ničega drugoga, koliko god otrcano zvuči, onda zbog naše djece kojoj ostavljamo u nasljeđe sve što gradimo, pa da barem ne nose kroz život i breme srama zbog svojih predaka.  

Kako god bilo, između direktora u bivšoj Jugoslaviji i ovih današnjih možda i nema neke velike razlike. Samo povijesno neznatnih 30 godina i velika lokva ratne krvi. A mali ljudi u svakom sustavu ostaju mali do smrti. Jer to je jedino mjesto gdje su i direktori i prosjaci - jednaki.

Povezane vijesti

• Povijest (ni)je učiteljica života
• Život u tuđim gaćama
• DRAGA, NE BUDI PEDER!