Piše Robert FRANK
Droga opet caruje u gradu
Iz pakla ljubavi spasila me droga. Rekao je to stari Grunf, stalni član bande TNT iz kultnog Alan Forda. Dobra zajebancija i satira. Čitatelj će se nasmijati duhovitosti tog talijanskog stripa čija se radnja odvija u New Yorku. Sve dok je to što je Grunf rekao o "drogi koja ga je spasila iz pakla ljubavi" samo dio romana o Alan Fordu i njegovoj suludoj družini, a ne stvarni život u našem gradu, to nekako i može proći.
No, ono što se ovdje događa, u Puli prije svega, ovako više ne bi smjelo prolaziti. Kako? Nezabilježeno, low profile, ispod radara. To se ovdje događa. Droga nije u predvorju grada, već je, opet, zagospodarila njegovim prostorom. Pulska mladež utapa se u moru droge od koje nažalost i umire. Mladi se u Puli drogiraju i konzumiraju razne oblike svedostupne droge. Rade to iz brojnih razloga: zbog ljubavi, neuzvraćene i neprežaljene, zbog frustracije roditeljskim odnosima, opterećenih sukobima i međusobnim neshvaćanjem supružnika, zbog depresije ili vršnjačkog nasilja s jedne ili vršnjačkog dokazivanja s druge strane, zbog nesnalaženja kod ulaska u svijet odraslih koji im nisu uzor. Umire se, od droge se ovdje umire, uništavaju se životi. Ali o tome se uglavnom šuti.
Sve dok se pravimo da se o konzumaciji droge pulskih i ostalih istarskih maloljetnika gotovo ništa ne zna, ili tek malo zna, sve dok mediji o tome šute, ili bar otvoreno ne govore, sve dok je prašina pod tepihom, iako je na njemu golema krvava fleka, situacija je licemjerno prihvatljiva: i roditeljima, i školama, i državnom odvjetništvu, i policiji, i političarima. Svatko ima svoj razlog za šutnju i ignoriranje problema. Roditelji zato što ne mogu prihvatiti da su upravo oni najviše zakazali te da je njihovo dijete u paklu droge. Škole zato jer nemaju adekvatne mehanizme obrane od pošasti koja razara glavu i tijelo njihovih učenika. Državno odvjetništvo je nedovoljno ekipirano, još manje stručno, a vjerojatno i ne previše zainteresirano za ovu problematiku. Policija se malo bi, a malo ne bi ovime bavila, jer u njihovom sustavu ima onih kojima droga jako smeta, zbog čega neće biti nagrađeni nego kažnjeni, a ima i onih kojima to iz malo nerazumljivih razloga baš i nije neki prioritet policijskog rada.
No, važno je da, unatoč drogi, drogiranima, ovisnicima i umrlima, turizam u Istri cvjeta, privatni iznajmljivači u Puli trljaju ruke i obaraju rekorde, političari se spremaju na krstarenja, u Areni se odvija nogometni spektakl, a festivali s gomilom droge su u pripremi. Festivalski turist u prolazu zaključio bi kako je ovo za njega i njegovo poimanje zabave par excellance grad: u njega nakratko dođeš, drogiraš jer ti je sve dostupno i tih se dana zakona nitko ne drži kao pijan plota, nitko te ništa ne pita, ne proziva, ne hapsi… I kako si u miru došao, tako i odeš. Je, je, turist je otišao, ali droga je ostala. Nije bitno što su se djeca navukla, nego što je turizam prosperirao.
Ovo je društvo zakazalo u borbi protiv droge. A društvom i procesima u našem poimanju demokracije upravlja politika. Ona ovdje šuti. I od drugih traži bespogovornu šutnju. Na njoj inzistira kako se ne bi kojim slučajem remetio miran san nesavjesnih političara. Ovdašnja politika sve više podsjeća na ondašnju Partiju koja odlučuje, kao u ona "bolja vremena", kako će se nešto komunicirati, u ovom slučaju problem droge. Od policije se na suptilan način traži da o tome previše ne govori. To onda znači da je politika preuzela odgovornost. Dobro je to znati.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
