Prije 42 godine moja je generacija bila prva kojoj su reforme ondašnjeg služenja vojnog roka namijenile status pokusnih kunića. Dvije godine prije već smo se okušali u reformi obrazovanja, pa su nam srednju školu podijelili na opći dio dvije, plus usmjereno obrazovanje još dvije. U nastavku tih eksperimenata, koji nas i nisu toliko izbacivali iz takta jer kad imaš 18 godina čini ti se da je sve samo dobra zafrkancija, dakle upisom fakulteta išli smo na 12 mjeseci vojske. Onda smo se trebali vratiti kući i otići na faks, a kada diplomiraš trebao si otići odslužiti još tri mjeseca vojske. Gledajući iz današnjeg kuta ta je formula zbilja bila besmislena, i nije čudno da je uskoro ukinuta.

Povratak prvi

Kako god, tih mojih prvih desetak mjeseci u kontinuitetu izvan Pule to je bilo nešto novo. I ono što ti mijenja neke doživljaje. Na dan kada smo se nas tridesetak iz Pule uputili u vojsku, avionom do Beograda, a onda svaki na svoju stranu, bili smo jedna ekipa zaigranih mladaca. Godinu dana kasnije, kako su mi govorili svi ti i drugi prijatelji, bili smo ipak drugačiji. Odrasliji. No, u jednoj povratničkoj žurci, kada smo se raspričali o svemu uz roštilj i glazbu onog vremena, složili smo se da je osnovni doživljaj ne samo isti, nego još izraženiji. Pula. Na dan povratka kada je JAT-ov DC 9, ili ti karavela sletjela u Zračnoj luci Pula bio sam toliko uzbuđen i sretan da vjerujem kako je upravo tog dana standardiziran moj emotivni doživljaj ovog grada i svakog idućeg povratka. I k tome svake iduće odluke (ponude) koja je značila mogući odlazak iz Pule. Spustio sam se stepenicama žurno i prva stvar koju sam učinio kad sam zakoračio na asfalt aerodroma bilo je poljubiti ga. Točno sam znao što će mi otac, tada u maloj zračnoj zgradi, kazati a pro po. Naravno, "šturlo, ma šta radiš". Nije me smetalo što će drugi reći, jer sam iskreno bio sretan što se nakon skoro 11 mjeseci odsustva vraćam kući. Ako sam Pulu kao grad, njen modus vivendi, volio prije odlaska, onda nakon tih gotovo godinu dana u Nišu i široj okolici te regije, spoznao sam da je obožavam. Ili danas racionalnije rečeno, shvatio sam da je život u Puli lijep i po mjeri čovjeka. Na brojnim druženjima i u mnoštvu prigoda kad smo pričali o tome dobivalo se iste odjeke od drugih. Igrači koji su odlazili negdje igrati bi javljali kako im fali Korzo i gradski muving. Svi studenti bi koristili svaku priliku, ako mogu, da dođu kući.

U povratku iz vojske uglavnom sam za taj dan imao vrlo jasan program. Pozdraviti starce i brata, zagrliti ih jako, a onda prvo otići do Korza. Mislim da sam te večeri početka rujna obišao sve dionice Korza barem 3-4 puta. Kao da provjeravaš je li svako stablo na svom mjestu, jesu li stanovnici određenog drvoreda i pozicije uvijek tamo.

Terasa mladosti

Nakon uobičajenog pražnjenja Korza, nešto prije 22 sata, išli smo polako prema terasi svih terasa grada. Kako je to bilo lako prepoznavanje u gradu. Kažeš u nekom okruženju i trenutku da ideš u Uljanik i svi su znali o čemu se radi. Nije trebalo pojašnjavati da se ide u brodogradilište na posao, ili se navečer ide u, kako smo ga kolokvijalno zvali, disko Uljanik. Priča je ispričana tisuće puta, i pričat ćemo je mi svi dok god možemo bez obzira na ponavljanja. Jer Uljanik je bio za nas Uljanik i grad. Moj stari i brat radili su u Uljaniku i jutra su bila asocijacija na škver. Moj brat i ja smo dio bavljenja nogometom odradili u Uljaniku, recimo da su to bila poslijepodneva. A večeri smo, poglavito ljetne, provodili na terasi Doma Uljanika. Naravno da smo subjektivni kao svjedoci tih vremena, naravno da smo nostalgični jer je to dio naših familija, svakodnevice drugačije Pule, i naravno da nam je posebno bilo lijepo i za emocije jedinstveno kako smo mladost (i zato što smo bili mladi) provodili na toj terasi u centru grada. To su bili, među ostalim, naši gradski punktovi, mjesta identiteta ove urbane sredine i točke usmjerenja naše svakodnevice. Ok, bitno je tada bilo različito u odnosu na danas, jer nije bilo ni približno toliko sadržaja, tehnoloških utjecaja i mnogočega još što danas onaj realni život podređuje virtualnim življenjima i odnosima.

Kad sam vidio sliku bagera koji je razrušio binu terase Doma Uljanik bilo je to kao simboličko rušenje jedne duge i jedinstvene ere Pule. One koju Puležani i Puležanke pamte i žive još od vremena pojave Beatlesa, bonova, par nepar, stabilizacija i inflacija, usmjerenih obrazovanja i udruženog rada. Crno-bijeli svijet. Život naravno ide dalje, svijet se mijenja, novo zauzima mjesto starijeg, sve je to prirodno. No, ono što ipak nije logično, a ni emotivno zdravo za Pulu i njene građane, to je zanemarivanje onih točki, punktova i faktora koji su gradili, održavali i značili identitet puležanštine. Na toj terasi Uljanika znalo se što se sluša, uz koga se pjeva i pleše. Rock koncerti, disco večeri, miks tih glazbenih dionica koje je uvijek vrtio Dj Grimani, a koji je nepogrešivo, kao Big Ben u Londonu, zimi vrtio odjavne Doorse u 23, a ljeti u 23.30 sati.

Uski vidici

Nadam se da se ipak neće dogoditi barem to da netko odluči prodati Arenu, ili da će nekome pasti na pamet da je razmontira i tamo napravi neki, što ja znam, coworking, očisti poljanu za cirkus ili neke štandove za prodaju nečega autohtono stranog Puli.

Ne znam što će biti ni s još jednim Uljanikom, onim iz sporta, nogometnim, u kojem je brdo nas provelo prekrasne godine igranja i druženja. Uljanik koji je bio prva pratilja Istre, Uljanik u kojem su igrali domaći dečki koji nisu mogli biti tog trenutka u Istri, ali su se upravo tamo pripremali da se vrate u Istru. Nekako je to sve bilo logično, koliko god je iz aktualnosti jasno da su to bila siromašnija vremena. A o Uljaniku je tada brinuo Uljanik, škver. Standard visok i komforan. Bez stadiona i igrališta, ali s puno dobrih priča i odgajanja mladih. Ok, ni danas nemaju igralište, osim poljane na Verudi. I da nije, ponovit ću koliko god to njemu možda zasmeta, Tonija Draguzeta iz Boccaporte koji na svojim leđima održava klub, ni tog Uljanika, to je sigurno, više ne bi bilo. Kad se kaže da brinu o 300-tinjak klinaca, onda će oni koji cjepidlače kako bi umanjili vrijednost sportskog rada, kazati da ih je 211. Kao da je to onda opravdanje da ne opterećuju "grad tim nogometom", jer eto ima važnijih stvari. Koje su to stvari koje su važnije od bavljenja sportom i brige za djecu da se u tom zdravom smjeru razvijaju?

Neki me dan jedan sportski djelatnik oboružao podacima koji sugeriraju da bi možda bilo bolje da bageri pometu sve objekte i neka se sport u Puli gleda na televiziji. Kulturi grada odvaja se 30 milijuna i 600 tisuća kuna. Neka. Samo za Kazalište, koje nema svog glumca, izdvaja se 7,55 milijuna. Neka bude i više! Gradska knjižnica i Pula Festival dobivaju 20 milijuna kuna. Neka imaju i više ako je potrebno. No, sport ima manje, iako je aktera daleko više, a djelatnost je specifična i zdrava za mlade. Zašto je to tako? Zašto Pula ne voli svoj sport? Kojem nominalno odvaja 26 milijuna. Ali bazen i tribina Drosine oduzima 7,5 milijuna za kredite. Pula Sportu ide 12 milijuna kuna, od čega je 8,5 milijuna za održavanje, ostatak novca ide za ostale objekte, školski sport, plaće u Zajednici sportova. Ukoliko mi je dobro pojašnjeno, logično mi je pitanje, zašto gradnja komunalnog objekta i održavanje ide u sportski proračun? Bazeni nisu samo sportski, nego ga koristi cijelo građanstvo. Ili nam je nešto promaklo u pravilima i strukturi financiranja sporta?

S onime što im ostaje, 4 i nešto milijuna kuna, što mogu natjecatelji Pule svih sportova učiniti? Čine čudesa obzirom kakvu podršku u okruženju "uživaju", ali ne može to potrajati. Jer svugdje se daje i odvaja više nego u Puli. Tko valja će otići. To je valjda tako, ali teško se miriti s time. Pogotovo s osjećajem da se više ne mari za identitet ovog grada i sve njegove simbolike.

Reagiranje na kolumnu "Bageri, uljanici i uski vidici"

Pula Film Festival godišnje dobiva 4,86 milijuna kn

Molimo za ispravak netočnih informacija objavljenih u kolumni Roberta Matteonija 16. srpnja 2022. pod naslovom "Bageri, uljanici i uski vidici". U tekstu se navodi da "Gradska knjižnica i Pula Film Festival dobivaju 20 milijuna kuna", odnosno čak 65% ukupnih godišnjih sredstava Upravnog odjela za kulturu i razvoj civilnog društva za provedbu programa, aktivnosti i projekata.

Prema javno objavljenim Izmjenama i dopunama Proračuna Grada laičkom se provjerom može doći do podatka da udio Javne Ustanove Pula Film Festival iznosi 16%, odnosno 4,86 milijuna kn. Tim se iznosom financira izvedba Pulskog filmskog festivala, Adventa u Puli, Dođi u Grad!, Circolo Classic, Kina u Kvartu, Filma na šugamanu; djelatnost logističke potpore gotovo svim ostalim događanjima na otvorenom, kao i cjelogodišnje funkcioniranje Kina Valli s pripadajućim brojnim posebnim događanjima (Pulica u kaputu, kvizovi, izložbe i dr.).

Navedenim netočnim podatkom u tekstu nekorektno se kod javnosti stvara negativna percepcija o financiranju dvaju ustanova kao i našem radu.

Sanela PLIŠKO

Povezane vijesti

• Svjetleći divovi ne svijetle
• Hrvatska brodogradnja želi uvoziti radnu snagu
• Uljanikova knjiga narudžbi vrijedi milijardu eura