Prilično očekivano Istra 1961 i Gonzalo Garcia zaključili su dvogodišnju suradnju. Teško je definirati, ali po nekom dojmu proteklih 30-ak godina prvoligaške zbilje Pule, Garcia odlazi uz najveće počasti poštovanja, simpatija, odobravanja i već dobrano jake doze sjete u okruženju. Po mojem skromnom sudu, ovaj okvir pozdrava i priznanja 39-godišnjem Urugvajcu (Španjolcu) najviše govori u prilog sazrijevanju promišljanja nogometa kod Puležana i onih navijača koji Istri 1961 dolaze iz Županije.I taj stav nameće se iz više razloga.

Promjena mentaliteta

U pulskim prvoligaškim godinama Istre i Istre 1961 prodefiliralo je puno trenera. I bilo ih je vrsnih, solidnih, prosječnih i nedoraslih. Stavite li ih u kontekst vremena, pogotovo u financijskim nestabilnim erama, onda ćete za brojne među njima pronaći i opravdanja što nisu pokazali više, ali i argumenata nekima koji su napravili više od realno očekivanog. U Puli smo imali uspješne faze i domaćih trenera, od Sergia Scorie preko Igora Pamića, do Elvisa Scorie i Darka Raić-Sudara, koji su bili nekoć igrači, a potom i kormilari s klupe s promocijama i(li) osiguranjima teškog ostanka u Prvoj ligi. Bilo je i važnih imena HR nogometa, bilo je i dosta prolaznika, pokoji dobar stranac, a bilo je i zbilja trenera loših učinaka. Niti jedan trener među svima njima nije toliko respekta izvojevao kao Gonzalo Garcia. Zašto?

Prisjetimo li se njegovih početaka, u lipnju 2021. godine, pamti se kako je dočekan kao jedan od "baskijskih laboranata u prolazu". Garcia je bio no name ovdje, ali govorimo o čovjeku koji je kao igrač 2000. godine potpisao predugovor za AC Milan i već boravio u Milanellu na upoznavanju s momčadi u kojoj su tada igrali Ševčenko, Boban, Maldini i društvo. Garcia je bio ofenzivni vezni, hitar i nezgodan u prodoru, tehnički potkovan i kao Južnoamerikanac prilično prgav. Iako je bio navijač Milana, dijelom i zbog sunarodnjaka Oscara Tabareza, koji je par godina prije trenirao rossonere, njegov se san nije ostvario. Naime, Florentino Perez, koji je tek preuzeo Real Madrid u prvom mandatu, čim je čuo da jedan mladi igrač Compostele ide u Milan, odmah je reagirao. Nazvao je čelnike tog drugoligaša i dogovorio odštetu kojom ih je pridobio i oni su kontra volje Garciji usmjerili njegove "papire" prema Madridu. Teža ozljeda koljena u kampu Reala promijenila je tokove njegove karijere. Išao je u Nizozemsku, Cipar, Izrael, ostvario solidnu karijeru, ali mogao je više da su mu se poklopile stvari. Garcia je trenerski odmah iskazao talent, u prvom samostalnom poslu osigurao je ostanak u teškoj nizozemskoj ligi novacima Twentea, koji je imao vrlo mladu i kvalitetom siromašnu momčad. Jasno je dakle da govorimo o osobi koja ima nogometni background viših razina od HNL-a, odnosno Istre 1961.

Kad je nakon nekoliko tjedana Garcijina Istra igrala prijateljsku utakmicu s Opatijom na Drosini, djelovalo je to tipično za fazu "zamora mišića" spor i jalov nogomet. No, Garcia mi je nakon utakmice kazao da je jako zadovoljan kako igrači napreduju u shvaćanju njegove ideje igre i da nije zabrinut jer promjena mentaliteta iz defenzivnog u ofenzivni okvir iziskuje vrijeme. Ubrzo nakon njega javio se i Slavko Blagojević te je "u povjerenju" kazao da on tu ništa ne razumije. Niti kako se treba igrati, niti kako je to trener zadovoljan, a "mi nismo zapucali na gol protiv jednog drugoligaša". Blagojević je oduvijek iskren tip, što mu je na umu to mu je na drumu, pa je dodao "bojim se kako ćemo ispasti iz lige ovakvim pristupom". Takav je narativ prevladavao u javnosti. Meni se činilo da bi stvari mogle biti drugačije. I kad sam napisao u analizi uoči prvenstva da Istra djeluje drugačije, pro aktivnije, teži igranju nogometa, baš je Blagojević potvrdio glas svlačionice. "Evo i ja sam sad uvjeren da je to tako. Krivo sam doživio na početku Garcijinu priču, ali u svlačionici se osjeća veliko povjerenje i gušt za tu igru. Što budemo dulje radili tako, biti ćemo bolji".

Prva sezona imala je uspone i padove, tipične za Istru i Ligu 10, ali dalo se prepoznati da "zeleno-žuti" igraju sa svakim na pobjedu. I obzirom na manjak kvalitete takve igre nisu donijele uspjehe s velikima, ali su lakše omogućavale borbu sa sebi ravnima i slabijim HD-om. E sada, prvi znak promjena doživljaja inače vrlo kritičke pulske javnosti, bila je pozitivna nota Garcijine sezone. Iako je to bila još jedno od mnoštva devetih mjesta, naziralo se da je ovaj put drugačije. Uz tu pozitivnu notu stigla je, neočekivano, pozitivna potvrda iz Španjolske. Vlasnici su ne samo potvrdili povjerenje treneru, nego su doveli sportskog direktora Bjelanovića i dali mu slobodne ruke da gradi sportsku priču na licu mjesta. Ta sinergija je u drugoj sezoni bila impuls prema vrhu i bonus dijelu, što je borba za Europu. Iza svega, dakle, stoji i ideja igre, mentalitet želje za pobjedom u svakoj utakmici, koju je Garcia tesao cijelo vrijeme. Da je bilo po staroj navadi Pule, a to je da bude izrazito negativna prema devetoj poziciji, posljedično prema treneru i akterima, kao i da je bilo navike Baska da mijenjaju, Garcia ne bi dočekao drugu sezonu na klupi Istre 1961. I onda ne bi bilo tog sjajnog natjecateljskog iskoraka, pobjeda s velikima, lijepe igre koju su hvalili širom Hrvatske (osim nekih stručnih analitičara), a što je najvažnije, ne bi bilo sjajne atmosfere na tribinama Drosine, pored sjajnih podrški koje su Demoni osiguravali na gostovanjima. Ovako pozitivnu atmosferu kroz cijelu sezonu ne pamtim od 1971. godine, od kada pratim nogometnu Pulu.

Zrelost okruženja

Svega toga ne bi bilo da pulsko okruženje nije prepoznalo Garcijin (potom i Bjelanovićev) značaj i onda kada je rezultat bio sličan prethodnicima. Reakcije tog okruženja jako su praćene u Vitoriji i zato se nastavilo tim putem. Što je, i tu dolazimo do ključne točke, potvrda da svaka trenerska, momčadska i sportsko upravljačka era, iziskuje vrijeme da bi došla u poziciju pokazati najbolje od sebe. Naravno, uz kvalitetan doprinos kluba u osiguranju sredstava i uvjeta za napredovanje.

Zato na odlazak Garcie ne gledam kao na težak trenutak i rizik da se Istra vrati opet u podrum HNL-a. Garcia je napravio važne stvari u dvije godine, u kojima je imao i propusta te trenutaka slabosti, ali uz najbolji plasman, bodovni učinak i napredak pojedinaca i igre, najvažnija stvar koju je ostvario to je promjena mentaliteta! Jer sada je svima jasno da se može raditi iskorak, da Istra nije samo statist lige nego može biti protagonist, i pulska javnost prepoznaje vrijednost i osigurava povjerenje, čak i u trenutku kada rezultati i situacija nisu po željama. Zrelosti okruženja doprinosi i primjer ovih dviju godina, u kojima se od minusa lani, došlo do velikog plusa bodova u ovoj sezoni.

Nakon dvije godine Garcia se potrošio i djeluje logično da je poželio promjenu. Dao je svoj maksimum, a sada je na nekom drugom da nastavi gradnju te Istre 1961. Upravo kroz evoluciju ciklusa Garcia, jedna težina koja će dočekati novog trenera da se pokaže na sličnoj razini prethodnika trebala bi biti olakšana povjerenjem okruženja da se dade povjerenje novom ciklusu.

Uz više stranih imena (Španjolska, Portugal, Italija) Saša Bjelanović odaje uvjerenje da bi Mislav Karoglan mogao biti kvalitetno rješenje za nastavak razina rada, ideje nogometa uz dužne različitosti, na tragu Garcijinog poslanja. Karoglana hvali vrlo strogo hajdukovo okruženje. Pozitivne impresije dolaze od igrača koje je trenirao. Imao je i vrlo dobar rezultat (7 pobjeda i 3 remija) u ograničenom mandatu Hajduka. I nije nevažno, imao je tada vrlo pohvalne opservacije o stručnim detaljima u radu Garcije i igri Istre. Kažu da je studiozan, sličnog pristupa treningu i automatizmima kao Garcia, vrlo uporan u tesanju igre i dinamičnog intenziteta rada. Sve to nije garancija da bi bio pravi odabir. Nema garancije u nogometu. Niti za Karoglana, a niti za eventualnog novog stranca. Novi ciklus, treba imati to u vidu, može biti opet teških početaka i složenijih slaganja igre i momčadi. Kako ukazuje Garcijino doba, treba određeno vrijeme povjerenja u nečiji rad, da bi momčad postala baš to, momčad sposobna za potvrdu naslijeđenih letvica očekivanja. Možda uz korak natrag, za dva naprijed. Gonzalu Garciji priznanje za sveukupni rad, ponašanje i afirmaciju takvih spoznaja, uz puno sreće u nastavku karijere. U kojoj će ga se pratiti kao jednog od Puležana koji je išao dalje.

Povezane vijesti

• Na stanici u Puli, pod vrelim suncem ljeta
• Vlakovi 21. stoljeća
• Pulski sportski novinar koautor je autobiografije najboljeg svjetskog igrača u 2018. godini ROBERT MATTEONI: MISLIM DA ĆE HRVATSKA TEK POSTATI SVJESNA GLOBALNE SPORTSKE VELIČINE LUKE MODRIĆA