PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO
Ništa osim KROasana!
Ilustracija / Helena Mostarkić Gobbo
Ništa osim ispijanja kave uz umakanje kroasana nismo naučili od Francuza. Ta prva jutarnja rutina u kojoj, doduše kava igra glavnu ulogu, jedino je što nas pokreće. Jer, budimo iskreni, rad sigurno nije. Ali odlazak u mirovinu… E, to je već tema. Ipak je to nešto što potpiruje maštu mnogima na ovim prostorima, pa makar tek zakoračili na tržište rada.
Kad bi se pokrenule kladionice na to koja su omražena pitanja u Hrvata, među top tri zasigurno bi bila "Ka'š se udat'/oženit'?", "Kol'ka ti je plaća?" i, posebno za (tašte) žene, "Kol'ko imaš godina/kila?". Zato je nesumnjivo jedno među omiljenima - "Kad će penzija?"!
Da netko priča radišnim Nijemcima ili preciznim Švicarcima u kakav trans pomoću mašte mogu zapasti 'naši ljudi' sanjareći o odlasku u mirovinu, vjerojatno bi im bilo teško pojmiti. Zato mi vrlo dobro znamo jedni kod drugih prepoznati te znakove sreće na licu i blagog drhtaja u glasu, kakvo ne može zamijeniti nijedno proljeće i nikakva zaljubljenost. Maštanje o odlasku u penziju, unatoč spoznaji da je to kod nas iznos jednak uvredi zdravog razuma, ne može se usporediti ni sa čim drugim. Jer, i sama spoznaja da je netko "išao predat' papire da mu izračunaju kol'ku će penziju imat' ", iziskuje osmijeh na lice i sugovorniku, a ne samo onome koji priprema papire (od kojih će mu, po našem dobrom starom običaju, faliti jedan).
Ali sva ta silna sreća oko odlaska u hrvatsku mirovinu bila bi itekako jasna i opravdana da nije riječ o kakvih petstotinjak eura ili manje i o dobi kad su kod nas ljudi već u poodmakloj dobi. Jer, iako 65 godina u današnje vrijeme i nije neka starost, prije nekoliko godina morali smo se izboriti da ne prođe prijedlog zakona koji bi nas otjerao u mirovinu sa čak 67 godina. Ako ćemo iskreno, i nismo se baš nešto borili, nego potpisivali papire na uglovima gradova diljem zemlje. I dobro je da smo ih nešto i skupili. Jer, mi vodimo bitke na društvenim mrežama. Pa nismo valjda Francuzi koji to rade na ulicama i to samo zbog najave da bi im se mogla dirati dobna granica za odlazak u mirovinu sa 62 godine?!
Naravno da nismo! Mi nerede na ulicama francuskih gradova gledamo sa svojih fotelja, po mogućnosti uz kokice, misleći kako bi bilo dobro da i mi u penziju idemo s onoliko godina kao i oni, a još bolje, ako je moguće, i koju godinu ranije. Al' nećemo mi na ulice, a-a. Eh, pa mi smo ipak prvaci u muljažama. Prije ćemo si izmislit' neku (profesionalnu) bolest, pa da nas do mirovine poslodavci i kolege tetoše, al' samo da se umirovimo dok nas zdravlje koliko-toliko drži, tek toliko da još malo možemo lajsat' po svijetu. Iako je pitanje s čime bismo lajsali.
Zato ćemo se prvom prilikom požaliti obitelji i prijateljima kako puno radimo, a penzije ni na vidiku. A kako stvari stoje, još će nam se radni vijek i produžiti. Nikad od nas poštenih Francuza. Mi jednostavno na ulice ne izlazimo. Požalit ćemo se rado jedni drugima samo na kavi. Ako je uz kroasan, još i bolje.
Dobro je da još, zbog prva tri slova, tu slasticu od lisnatog tijesta nismo prisvojili kao kakvo nacionalno blago. (Jest da nije ni izvorno francusko, ali ipak…) Ah, da smo barem prisvojili mrvicu njihove revolucionarnosti! Barem što se mirovina tiče.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
