Molitva, obitelj, muškarac, žena, dijete. Ne nužno tim redoslijedom, ali, uz još poneku riječ, ovih pet, a prethodnih tjedana i samo prva, sasvim su dovoljan razlog za verbalno divljanje, javno zgražavanje, vrijeđanje, nametanje, a samo kad bi se legalno moglo, upriličili bi i - kamenovanje. Onako, taman, na nekom trgu, sa šarmom francuskih giljotina, pred razularenom svjetinom, da se zabave samoprozvani slobodoumni građani širokih vidika, umova i srca. Tragikomično.

A tako nekako mogla bi se opisati atmosfera koja vlada oko takozvanih klečavaca, skupine muškaraca koja, čini se vrlo uspješno, iako bez ikakve vidljive namjere, doslovno izluđuje neke medije, udruge, inicijative, pokrete, političke opcije, a i dio građana kojima, po već dobrom starom običaju, ne ponestaje inspiracije za raskošnu prezentaciju nedostatka kritičkog promišljanja o vlastitom životu i svijetu koji ga okružuje.

Društveni nemir

 Klečavci, kako ih, dakle, nazivaju neki mediji, udruge, inicijative, pokreti, političke opcije i dio građana, muškarci su koji se okupljaju na javnim mjestima i mole za vrijednosti koje oni prepoznaju kao društveno važne. Motivi njihove molitve su, kako sami navode, prava i obrana žena, obitelji, a - budući da je riječ o muškarcima moliteljima - i definiranju svoje uloge u obitelji i društvu.

Upravo je nevjerojatno koliki nemir i problem u svekolikoj javnosti je izazvalo spuštanje muškaraca u klečeći položaj na javnome mjestu i - molitva krunice! Kao da su se sjatili na Trg bana Jelačića, odakle je sve i krenulo, pa počeli prijetiti da će se u najmanju ruku raznijeti bombama ako se više ijedna žena u Hrvatskoj odluči na pobačaj. Tako nekako su njihovo klečanje interpretirali svi ranije navedeni (neki mediji, udruge, inicijative, pokreti, političke opcije i dio građana), poznatiji kao dežurni kmečavci koji na sva zvona cmizdre na sva mišljenja koja se kose s njihovima, pa se po medijima i društvenim mrežama razbacuju riječima poput dvogodišnjaka koji se bacakaju po podovima trgovina, ili nekog drugog mjesta, kad ih ulovi tantrum.

Fascinantno je, koliko god nekome bilo pretjerano, radikalno, pa i ekstremno, što u ovom slučaju donekle i jest, to što je molitva, koja je po religijskoj definiciji izgovaranje riječi Bogu, napravila najveći problem baš onima koji Boga i ne priznaju, a molitelji su im sami po sebi uglavnom ridikuli okrenuti nečemu nepostojećem. Kao da oboljelome od šizofrenije svekolika javnost zamjeri da se, recimo, na istome trgu nalazi i potiho razgovara sa svojim 'vojnicima' umišljajući da je Napoleon, a onda o tome vijest svake prve subote u mjesecu prenose svi mediji, uz neizostavan podsmijeh. Neljudski, zar ne?

Čitam da klečavci kod građana navodno izazivaju jezu, a većina njih zabranila bi im okupljanje. (Zanimljivo!) Obrazlažu neki mediji, udruge, inicijative, pokreti, političke opcije i dio građana, da nije problem što se ljudi mole, nego je problem što to rade javno, a ne u crkvama ili, po omiljenoj nam nacionalnoj frazi, "u svoja četiri zida".

Još jedna zanimljivost, jer upravo ta četiri zida, koja su odavno napustila značenje koje imaju u arhitekturi i kulturi stanovanja (ako potonja još postoji), glavno su pitanje koje otvara i druga okupljanja u kojima također postoje 'klečavci', doduše, nimalo slični ovima koji su tema ovog teksta.

Bilo bi lijepo i važno istaknuti da klečanje, a ni molitve po gradovima, koliko znamo, a znamo, nisu plaćene našim novcem, a nisu dosad ni zaustavile ili preregulirale gradski promet. Jesu li, onda, oni među nama koji se smatraju naprednima zapravo nazadniji od onih koje sami nazivaju nazadnima i ograničeniji u shvaćanju nego oni koje nazivaju ograničenima?

Moć molitve

Ne vjerujem da je molitva rezervirana samo za religiozne ljude ili pripadnike raznih vjerskih skupina, nego za svakoga tko u sebi na bilo koji način nosi duhovnost, a da je pritom sasvim nebitno gdje je tražio i nalazio. Molitva kao molitva ne bi trebala imati negativnih predznaka, a znakovito je koliko je društvenog taloga isplivalo upravo zbog ove, izrečene na koljenima, na tvrdom betonu naših gradova. To možda može biti samo evidentan dokaz njezine stvarne moći. Jer, da je se nitko ne boji, mogao bi je jednostavno i šutke zaobići. Ostati ravnodušan, kao i na sve ostale teme i pojave koje nas se osobno ne dotiču.

Čini se kao da se kmečavci boje da će molitva klečavaca kod Boga nekako 'upaliti', pa će se dogoditi nešto strašno u, recimo, Ministarstvu zdravstva. Možda ne znaju da molitva ne funkcionira po sistemu trgovanja s Bogom, pa misle da će se spustiti s neba neki Njegov izaslanik i zasjesti na Markov trg. I to taman negdje pred nove izbore. A vjerojatno bi im bila najveća uvreda da se netko pomoli za njih. Ili spoznaja da je netko, možda jednom, izmolio i njihov dolazak na svijet.

Odavno je postalo jasno da smo društvo licemjerja. Ali tek kada pomislimo da smo dotakli dno dvostrukih kriterija, netko i nešto nas podsjeti da je stvarnost u kojoj živimo, čini se, bezdan. Baš kao istoimeni naslov Balaševićeve pjesme koja započinje, gle još jednog paradoksa, stihovima "Nema me više u tvojim molitvama…". Kako vizionarski!

Povezane vijesti

• Anna Maria Gruenfelder: Klečatelji? Nakane tih molitelja doista su bizarne. Analizirajmo ih malo
• VIDEO / Molitelji opet zaposjeli trg, starija žena napala Pernara koji je sve snimao: "Svinjo jedna!"
• "Klečavci" danas po prvi put molili i u Rijeci. Molitva za "obraćenje Hrvata" zbog pljuska odrađena – stojećki