Zašto Pula ne bi dobila nacionalni stadion?

Ilustracija

Trebala su proći dva svjetska prvenstva u nogometu te je hrvatska nogometna vrsta trebala osvojiti dvije medalje da bi se na vidiku ukazao neki racionalni plan za izgradnju poštenog nogometnog stadiona u Hrvatskoj. Nacionalnog stadiona, kako se to u javnosti često govori, kojeg se ne bi postidjeli svi oni koji se i dalje srame megalomanskog nedovršenog projekta uništenja maksimirskog stadiona po naređenju prvog hrvatskog predsjednika.

Točnije rečeno, u Zagrebu će se izgraditi čak dva stadiona. Možda jedan "mali nacionalni", a drugi "veliki nacionalni", a možda Možemo!, koji vlada Zagrebom, izbaci pridjev o naciji i napravi internacionalne stadione na kojima će igrati utakmice Dinama i nacionalne reprezentacije. Najavio ih je, u jeku navijačkog ludila – jer tako se dobivaju glasovi - zamjenik gradonačelnika Zagreba, arhitekt Luka Korlaet, objasnivši da će se u 2023. godini dograditi, urediti i povećati stadion NK Zagreba u Kranjčevićevoj ulici da bi mogao primati između osam i dvanaest tisuća navijača, te zadovoljavati sva pravila UEFA-e i FIFA-e o igranju međunarodnih utakmica. Novac će biti namaknut iz raznih, uglavnom međunarodnih izvora.

Nakon toga, već u izbornoj 2024., koja je idealna stadionska godina, srušit će se grdosija u Maksimiru koju je već dobrano oštetio potres, te će tamo niknuti posve novi, veliki, valjda super(inter)nacionalni stadion. Novac će, dakako, biti dobavljen iz inozemnih izvora, a možda i Zdravko Mamić dobaci koji euro što će do tada zaraditi preprodajom nogometaša. Dakle, Zagreb će dobiti dva nova stadiona, a ostatak Hrvatske dobit će priliku da ih gleda na televiziji. Ako HRT osigura prava na prijenose utakmice, to se nikad ne zna.

Pitanje svih pitanja je jednostavno: zašto se drugi stadion ne izgradi, naprimjer, u Splitu, gdje se govori o rekonstrukciji poljudske ljepotice? Ili, u nekom drugu gradu, u Rijeci ili Puli? Istra je zaslužila takvo sportsko ulaganje jer je regija koja najobilniji puni državni proračun. A utakmice nacionalne vrste s atraktivnim gostima svakako bi bile odličan turistički adut, baš kao što su to danas prestižni koncerti u Areni.

Jasno je da ekspresna najava izgradnja dva nova stadiona u Zagrebu ne pokazuje drugo nego iznimnu centralizaciju hrvatskog državnog ustroja. Ako nije u Zagrebu, onda ne postoji – i zamjeniku gradonačelnika glavnog grada nije neugodno govoriti o troškovima za stadione u trenutku kad nisu obnovili više od deset kuća obiteljima stradalima u potresu prije – dvije godine. Da Sisak i Baniju i ne spominjemo.

Osim toga, naredna godina najavljena je kao iznimno teška godina u gospodarskom i financijskom pogledu. Budući da, iako svi vole igre, njima ne mogu napuniti trbuhe jer se tamo ne peče kruh, očito je da se radi o prvoklasnom prodavanju magle i vrhunskom populizmu. Tko će dati novac za dva zagrebačka stadiona, ako već moraju biti zagrebačka i što ako ne stignu sva ta sredstva iz inozemnih fondova?

Nogomet i politika oduvijek su išli skupa pa nisu uzalud premijer i predsjednik išli na utakmice, ali zdrav razum pokazuje da slijede godine štednje i odricanja. Cijela ta priča završit će kao i nakon srebra u Moskvi 2018. godine; tresli se "stadioni", izgrađeno je ništa. A ako se pak nešto izgradi, zašto sve mora biti u Zagrebu?