kazališni redatelj
Razgovor s Ivicom Buljanom: Nije nužno identificirati se s pričom jednog lika, nego s univerzalnim iskustvom
(Snimila Jelena Janković)
Poznati kazališni redatelj Ivica Buljan u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula priprema premijeru predstave "Dugo putovanje u noć" Eugenea O’Neilla koja će biti izvedena u petak u 20 sati.
U ovoj priči o jednoj obitelji glume Alma Prica, Marko Mandić, Rok Juričić i Luka Grbić, a Buljanu ovo nije prvi put da režira u INK-u niti je prvi put da surađuje s nekima od glumaca. Zašto je ova drama koja je napisana između 1939. i 1941., a praizvedena 15 godina kasnije, i dalje aktualna, ispričao nam je Buljan.
Iskustvo teatra
Kako je došlo do suradnje vas i pulskog kazališta na ovom projektu?
- Pozvao me umjetnički voditelj INK-a Matija Ferlin. Poznajemo se dugi niz godina, surađivali smo na nekim projektima kao redatelj i koreograf. Iznimno se razumijemo, cijenimo, pripadamo zajedničkom krugu koji se zanima za suvremeni teatar. Otkad je Ferlin došao, osjeća se novi duh INK-a, drugačiji pristup programu i kreaciji.
Prednost INK-a jest da nema velik ansambl. Moguće je odabrati glumce prema osobnom afinitetu. U INK-u sam, kod Saše Broz, davnih godina režirao predstavu "Ribica" Piera Paola Pasolinija s Lucijom Šerbedžijom i Arsenom Dedićem, a u međuvremenu, dok sam bio u HNK Zagreb, s ravnateljicom Jeromelom Kaić uspostavili smo stalnu razmjenu predstava.
"Dugo putovanje u noć" je jedan od najvažnijih, "svetih" dramskih tekstova 20. stoljeća, ne samo američkih. U njemu se prelama i zrcali iskustvo teatra do polovice 20. stoljeća, od antike, realizma do avangardi. Novi senzibilitet i neuroze u kojima živimo i danas, upravo su se rodile s tim tekstom.
Spomenuli ste zašto je "Dugo putovanje u noć" zanimljivo za umjetnike, ali zašto bi ta predstava bila zanimljiva za publiku?
- To jedan od najobožavanijih dramskih tekstova uopće. Prikazuje jedan dan u životu obitelji Tyroneovih - oca, majke i dvojice sinova. Bez obzira što mu je izvor autobiografski, u njemu se, zbog univerzalnog iskustva, mogu prepoznati, pročitati ili upisati neka svoja pitanja, životni stavovi ili odnosi, mnoge današnje obitelji. Čak i ako nisu sastavljene od istovjetnih članova.
U njemu su sve one obiteljske teme s kojima se suočavamo cijeloga života postavljene kao u nekom psihoanalitičkom katalogu. Odnos između dvojice braće, odnos majke i sina prvorođenca, odnos majke i mlađeg sina kojeg je rodila nakon što je srednji umro, zatim odnos sinova s ocem, partnerska veza među roditeljima prepuna turbulencija. Išli smo analizirati do tančina prizore u kojima se zrcale Edipov kompleks i kompleks Kaina i Abela. Drama je vrlo privlačna za publiku.
Priča je to o jednom porodičnom ljetnom danu, o majci koja je neko vrijeme provela na odvikavanju od supstanci koje uzima dugi niz godina otkad je izgubila sina drugorođenca, kojeg je stariji sin slučajno zarazio ospicama. A treći sin je rođen nakon što je drugi umro. U psihologiji je poznat taj kompleks nadomjestnog sina koji sebe smatra suvišnim, jer nije bio izvorno planiran, niti željen.
Njegovo postojanje je rezultat smrti brata. Te se traume neprestano obnavljaju. Majka je od rođenja trećega sina postala ovisnica. Otac i sinovi probleme i slavlja rješavaju utapanjem u alkoholu. U vrijeme kad je drama napisana postojali su drugačiji pristupi prema ovisnosti o tabletama, alkoholu ili psihičkim problemima poput depresije, samoubilačkih nagnuća.
Te su teme u drami razrađene su tako precizno, u prepoznatljivim situacijama kao što su obiteljski doručak, rad u vrtu, odlazak na liječnički pregled, noćna ispovijest oca sinu i obratno, majčina regresija u djevojaštvo. Mladi, kad izlaze na prijemni ispit za dramsku akademiju često biraju monologe iz ove drame jer su savršeno napisani. O’Neill je jedan od rijetkih dramatičara koji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
Nju dobivaju romanopisci, rjeđe pjesnici, a dramatičari vrlo, vrlo rijetko. U "Dugom putovanju u noć" imamo s jedne strane raskošnu obiteljsku dramu koja u detaljima podsjeća na Krležu iz ciklusa o Glembajevima. Inače, ima mnogo poveznica između O’Neilla i Krleže.
O’Neill je na početku karijere pisao eksperimentalne drame sa snažnim utjecajem evropskog ekspresionizma, a u zrelim godinama došao je do narativnog i stilskog savršenstva. Ova njegova drama je najklasičnija prema strukturi i priči.
Autofikcionalni sloj
Ako sam dobro shvatio, za vas je teatar jedna vrsta terapije?
- U svojim mlađim godinama sam bio zaokupljen eksperimentiranjem, kolažiranjem tekstova, upotrebom glazbe, tjelesnom ekspresijom. Često samim sobom. Posljednjih godina zanima me doživljaj publike koja dolazi prisustvovati nekoj kazališnoj predstavi. Važno mi je da publika doživi neko iskustvo, neku vrstu katarze.
Nekad bih se sramio to reći, odgajani smo da budemo cinični prema emocijama. Više se toga ne stidim, već pokušavam prodrijeti u srž odnosa, u esenciju nesreće i radosti. Moj rad ima smisla kad publika doživi neko iskustvo transformacije, čak bih rekao transgresije. To je moj osobni odabir za kazalište. Vrlo svjesno radim na stvaranju i prikazivanju emocija.
U svojim zrelim godinama se pozivam na teatar i na filmove Rainera Wernera Fassbindera koji je govorio da je njegov pokretač u stvaranju filmova i predstava, rad na proizvodnji i prikazivanju emocija. "Dugo putovanje u noć" je neka pra-matrica autofikcije, onog što je danas toliko prezentno u svijetu literature, filma, i kazališta. Zanimaju me autori kao što je Karl Ove Knausgard, norveški pisac, koji je jedna od najdominantnijih pojava u suvremenom romanu zadnjih desetljeća.
Cijeli njegov romaneskni opus, pogotovo ciklus od šest romana "Moja borba", čak i onaj oko četiri godišnja doba, su autofikcionalna djela. Autori koji su me obilježili i koje sam režirao kao Edouard Louis, nobelovka Annie Ernaux, pa Didier Eribon, politični su upravo zato jer su osobni. Volim umjetnost, odnosno teatar koji može imati stanovite terapeutske učinke. Uz analizu drame, volim pratiti njezinu genezu.
Proučio sam biografiju o O’Neillu. On je kazališno dijete, čiji je otac bio jedan od najpopularnijih američkih glumaca. Brat mu je bio glumac, ne tako uspješan kao otac, a on sam je, poput Salingera, iz pustolovina ušao u pisanje. Pokušao sam sa svojom glumačkom i autorskom ekipom, koja je sposobna, i po iskustvu i po željama, doprijeti do tog osobnog, autofikcionalnog sloja i kod likova i kod nas samih.
Pokušali smo očistiti tekst od naslaga dekorativnosti koja je bila tipična za to vrijeme. Tu je dramaturg Vid Hribar učinio fantastičan restauracijski postupak, vrlo sličan onom što ga je upriličio za predstavu "U agoniji" u Zagrebu prije tri godine.
Mislim da sam jednom tekstu napisao da kazalište ne može funkcionirati u odnosi s publikom ako publika u toj predstavi ne nađe nešto ili nekog s čim se ne može identificirati?
- Mislim da to nije nužno identificirati se s pričom jednog lika, nego s univerzalnim iskustvom uopće. Edouard Louis napisao je o tome sjajan tekst "Moj identitet nije nešto što bi pripadalo samo meni". Knausgaardove uobičajene teme su odnos s roditeljima, s ocem dominantnim alkoholičarem, s majkom koja se emancipirala rastavom braka i od medicinske sestre samoobrazovanjem uspela na viši stupanj na socijalnoj ljestvici.
Pa odnos sa starim bratom koji ga inicirao u svijet rock muzike i filma, odnos sa partnericama, njihovim psihičkim poteškoćama, odgovornosti prema djeci u svjetlu umjetničkog stvaranja. Ja nisam imao brata, otac mi nije bio alkoholičar, nisam imao partnerice s kojima imam djecu, nisam bio rock kritičar, gotovo na nijednoj razini se ne mogu doslovno identificirati s pričom.
Međutim, ono što me privlači u njegovim romanima je univerzalno iskustvo. I ovdje, u ovoj predstavi, mi možemo svoja iskustva iščitati kroz sva četiri lika. Univerzalno iskustvo je najveća odlika kazališta. Lani sam u ovo vrijeme radio na "Antigoni" u kazalištu u Napulju i bavio se pitanjem kako današnji glumci i publika mogu razumjeti tragediju, bez ponavljanja školskih klišeja?
Tragedija je dugo u humanističkoj Europi, od doba prosvjetiteljstva, sve do nedavno, bila ključna za humanističko razumijevanje svijeta. Zanimljivo je kako su se nakon Drugog svjetskog rata osnivali festivali kao Avignon, Edinburgh, Dubrovnik, Splitsko ljeto… Intenzivno su se igrale grčke i klasicističke tragedije da bi bile neka vrsta medicine protiv svijeta inficiranog pošastima nacizma, nacionalizma, rata.
Kao da je postojao konsenzus o tome da je upravo tragedija, da su Euripid, Eshil i Sofoklo, Aristofan, pa Goethe, Racine, Shakespeare, sa svojim univerzalnim porukama, na određen način ljekoviti protiv pošasti ljudske destrukcije. Svi ti tekstovi govore o monstrumima, o ratovima, o stravičnim ubojstvima, ali na koncu tragedija nužno posjeduje element pročišćenja koji nas izvodi iz svijeta rušilačkih nagona.
Uvodi nas u neki razrješujući humanistički odnos prema našem mjestu i odgovornosti za svijet u kojem živimo. Mislim na etičku odgovornost, u našem odnosu prema slabijima. Jer gdje god se mi nalazili na nekoj ljudskoj ljestvici ili gdje god smo upisani u socijalni mozaik, iznad nas uvijek postoje oni koje zbog različitih rasporeda moći dominiraju nad nama. Ali postoje i mnogi koji su ispod nas.
Mislim da je najvažnije razumjeti i štititi ove druge, one koji su slabiji od nas. Bolesni, siromašni, ugroženi ratom, ekološkim krizama, zlostavljanjima. To nas teatar na određen način uči. Francuski filozof Gilles Deleuze u djelu "Kritika i klinika" piše da je umjetnost ono mjesto u kojem treba razumjeti slabijeg. Čitajući velike tekstove, a u te ubrajam "Dugo putovanje u noć", mi se učimo razumjeti ljude koji su bolesni poput Edmunda.
Pokušavamo razumjeti majku koja je ovisnica ili oca alkoholičara s razbijenim iluzijama. Ovaj tekst se smatra najpotpunijom tragedijom XX. stoljeća. A tragedija je u antičko vrijeme rođena usporedno s filozofijom. U trenutku kad je prosperitet naše vrste doživio veliki uzlet, pojavila se ljudska potreba za razumijevanjem vlastite tajne.
Alain Badiou u sjajnoj usporedbi filozofije i teatra, piše da je filozofija nastala kao pokušaj odgovora na naše postojanje, kao pokušaj razumijevanja naše jedinstvenosti u odnosu s drugim ljudima i unutar zajednice. Teatar bi onda bio neka vrsta medicine, lijeka. Zato, jer promatrajući, sudjelujući u izvedbama tragedija, komedija i satirskih igara, mi se vježbamo.
Pripremamo se za trenutke u životu koji nas vrebaju i često nas zateknu nespremne. Za moguću situaciju rata, siromaštva, gubitka voljenih osoba. U krajnjoj liniji čak i za one stvari koje se čine naizgled efemerne, čak frivolne, kao što je prekid ljubavi.
"Detektivski" posao
- Ovo je šesta suradnja vas i Alme Prica, poznate glumice, ali tko je zapravo tu glavni, s obzirom na to i da oboje imate dugi staž na sceni?
- Moj način rada uglavnom se ne sastoji od toga da dajem direktne naredbe koje glumci imaju realizirati. Barem polovica procesa posvećena je analizi i razumijevanju teksta. U tom detektivskom poslu, važna je kostimografkinja Ana Savić Gecan. Ona je cijelo vrijeme s nama i radi na tome kako mrtve duhove iz teksta kroz tijela glumaca približiti današnjoj publici. Da ih doživi kao svoje suvremenike.
Prema kraju procesa, kad se kanaliziraju saznanja koja smo otkrili, moja uloga je po nekoj dogovorenoj definiciji redateljskog posla, urediti taj rasuti, živi materijal u prizore. U suradnji sa scenografom Aleksandrom Denićem, s dizajnerom svjetla Elvisom Butkovićem, s kompozitorom Mitjom Vrhovnikom Smrekarom. Važno je imati stalne suradnike i glumce s kojima sam već podijelio mnogo procesa.
Ovdje su to Alma Prica i Marko Mandić. Alma Prica je intelektualno znatiželjna, senzibilna i moćna u interpretaciji. U njezinoj Mary se susreću naša Kćer iz "Babe Jage koja je snijela jaje" Dubravke Ugrešić, Krležina Margetićka iz "Vučjaka" i Apatrid iz "Areteja", Monika iz "Tri zime", Albina iz "Ciganina, ali najljepšeg", gospođica Saeki iz Murakamija. Tyrone Marka Mandića priziva zajedničkog Krležinog Leona, Mullerovog Jazona i Macbetha, Poliba – Edipovog zamjenskog oca, Knausgaardovog Egila.
Marko Mandić i ja uradili smo zajedno više od petnaest predstava. On je ideal glumca po kojem zamišljam mnoge uloge. Luka Grbić u Edmunda unosi Miškina kojeg smo radili u Beogradu. S Rokom Juričićem ovo je prva predstava, a vjerujem tek početak jednog istraživanja.
U radu na pulskoj predstavi koristimo zajednička iskustva. U ovaj proces unosimo ne samo informacije koje smo prikupili kroz ove probe, nego i kroz cijeli naš zajednički rad.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
