Milan Rakovac je u recenziji moje knjige "Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike" napisao je i sljedeće: "Rudolf Frančula i ja znamo se skoro pola stoljeća, mahom po dobrom. Jer smo obojica bili nositelji funkcija u gradu Puli sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Pula faktički preporođena. Moram podsjetiti još i na neke ljude na upravnim i političkim funkcijama. Josip Bepo Kolić, predsjednik Općine, Mario Rojnić, predsjednik Izvršnog vijeća, Tone Šuran, sekretar OK SKH-a, Milko Radolović, predsjednik Socijalističkog saveza, Nino Cukon, predsjednik Sindikata...". U nastavku teksta Rakovac svoje riječi konkretizira nabrajanjem brojnih realiziranih projekata i naglašava da je ta generacija vodstva Grada Pule bila "...prva u novijoj historiji sastavljena od Istrana autonomnih i autentičnih..."

Lijepo zvuče i drage su mi riječi mog prijatelja. To priznanje proširit ću na generacije prije nas koje su oslobodile Istru od fašističke/nacističke okupacije i pripojile je svojoj matičnoj zemlji Hrvatskoj, obnovile ju pa i razvile, te stavile temelje i omogućile našoj generaciji da razvijamo Pulu, ali i cijelu Istru u najnapredniju regiju u tadašnjoj Hrvatskoj, uključivši i visoke civilizacijske standarde utemeljene na antifašizmu. Na te generacije Istrana podsjećam današnje njihove nasljednike – sljedbenike u ovom tekstu.

Nedostatak kadrova

O fašizmu i njegovim strašnim posljedicama u Istri, kao i o antifašizmu pisao sam u Glasu Istre, u broju od 30. listopada 2021. Tu prijeratnu i ratnu generaciju Istrana simbolizira Joakim Rakovac, otac Milana Rakovca. Za njega sam čuo još u dječačkim danima, poznat je svima nama (starijim) Istrijanima, međutim, pogotovo radi mlađih čitatelja prepisati ću o njemu samo nekoliko osnovnih podataka iz opširnog teksta u Istarskoj enciklopediji:

"...Rođen je u selu Rakovci kraj Poreča 1914. godine. Kao narodnjak, već je 1942. počeo raditi na jačanju NOP-a na Poreštini, koji se širi po čitavoj Istri. Osnutkom Narodnooslobodilačkog odbora za Istru kolovoza 1943. izabran je za njegovog predsjednika. Upravo je taj odbor donio 13. rujna 1943. u Pazinu Odluke o priključenju i sjedinjenju Istre s Hrvatskom. Bio je i vijećnik ZAVNOH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske). Poginuo je u borbama 18.1.1945. u selu Korenići. Godine 1952. proglašen je narodnim herojem...".

Istra je u ratu bila razorena materijalno i ljudski, uključivši i vrijeme pod fašizmom. Mnogo je Istrana potjerano, ubijeno. Naši partizani su odmah čim su se vratili, s ostalim stanovnicima prionuli poslu; obnovi, organiziranju vlasti. Međutim, nedostajalo je radnika, pogotovo stručnih visokokvalificiranih kadrova, učitelja, profesora, liječnika, inženjera, sudaca, pa i svećenika. Dio Istrana koji su bili izbjegli vratili su se, ali došlo je u Istru dosta stručnih, obrazovanih kadrova iz drugih krajeva Hrvatske. Raspolažem podatkom da je 16 godina nakon oslobođenja tj.1961. godine u Istri bilo svega 144.563 stanovnika, od toga samo 2.439 s višom i visokom školskom spremom. Nije bila rijetkost da su pojedinci obavljali poslove predviđene za višu/visoku školsku spremu s nižim stupnjem znanja (školske spreme, kvalifikacije). Sjećam se toga još iz djetinjstva, a neke sam kasnije i upoznao, npr. Juru Borulina s Poreštine koji je radio u javnom tužilaštvu, a kad sam ga upoznao bio je zaposlen kao radnik.

Godine 1949. najstarija sestra Marija odvela me u Pazin, gdje sam počeo pohađati tamošnju gimnaziju. Upravo je te godine otvorena nova gimnazijska zgrada, meni impozantna. U to vrijeme Pazin je bio grad bez bilo kakve industrije ili druge proizvodnje, izuzev poljoprivredne, i zanatstva. Upala mi je u oči jedna činjenica koju i danas pamtim: svi učitelji/profesori, osim nekoliko njih i direktora, bili su doseljenici.

Nakon završetka gimnazije 1957. godine otišao sam na studij prava u Zagreb i vratio se u Pulu krajem 1962. godine. Od tada pa do 1986. godine, kada sam se ponovno vratio u Zagreb na razdoblje od deset godina, mogu iz prve ruke svjedočiti o društveno-ekonomskim, kulturnim, političkim zbivanjima u Puli i Istri. U neka sam bio i izravno uključen, i profesionalnim angažmanom, ali i društveno-političkim radom, kako se tada zvao. Ja bih ga nazvao radom za opće dobro.

"Uvezeni" suci

Najprije ću nešto reći o pravosuđu Istre, prije svega sudstvu i sucima tog vremena, jer sam 2. siječnja 1963. godine počeo raditi na Općinskom sudu u Puli kao pripravnik. S vremenom sam upoznao ili čuo za sve predsjednike i suce ne samo mog, pulskog suda, već i svih drugih istarskih općinskih sudova, uključivši i Okružni sud u Puli.

Predsjednik okružnog suda bio je Dragan Kolarević, a suci tog suda bili su: Ante Črnja, Josip Valčić, Dušan Grubačević, Marcel Kušević, dr. Milan Čurčić. Predsjednik Općinskog suda u Puli bio je Antun Petrović, suci Mihajlo Riffert, Željko Obad i Miran Hojnik. Predsjednici ostalih općinskih sudova bili su: Augustin Žuvela (Buje), Dinko Mazzi (Rovinj), Milan Petović (Pazin), Nikola Borčić (Labin), Pajdaš Zvonimir (Poreč). Vidljivo je, a to sam i ja odmah uočio, da su u to vrijeme, 18 godina nakon oslobođenja, sudbenu vlast u Istri obnašali "uvezeni" suci, odnosno predsjednici, uz jednu iznimku, suca Ante Črnje.

Uočio sam i utvrdio još tri posebna, da tako kažem, fenomena; među sucima nije bilo niti jedne žene (danas prevladavaju). U Općinskom sudu u Puli ja sam, kad sam startao, bio jedini partijac, član SKH. Treći kuriozitet koji puno govori o tadašnjoj "totalitarnoj" komunističkoj vlasti očituje se u tome da su u istarskim sudovima kao suci radila dva bivša domobrana, jedan bivši oficir Hitlerove mornarice i (bivši) pripadnik ustaške mladosti. Za ovu četvoricu sam siguran da su bili iz "neprijateljskih" redova, a možda ih je bilo i više. Sva četvorica otišla su u starosnu mirovinu kao suci Okružnog suda u Puli. Jednog sam i osobno ispratio kao predsjednik tog suda.

Sastav sudaca u Istri također potvrđuje činjenicu da je Istra još dugo vremena nakon Drugog svjetskog rata bila deficitarna u svojim kadrovima. Moram također kazati da su suci koje sam zatekao, uključivši i predsjednike sudova, bili vrlo stručni, moralni, časni i pošteni, te su mene i druge pripravnike učili i naučili obnašanju ove izuzetno važne dužnosti za funkcioniranje pravne države i zaštitu ljudskih prava.

Dvojicu od nabrojanih bih posebno izdvojio, i to predsjednika Okružnog suda u Puli Dragana Kolarevića (bivšeg partizana iz Iloka) i njegovog nasljednika Antu Črnju (bivšeg partizanskog kurira iz Žminja). Kolareviću i mom srednjoškolskom profesoru Vladimiru Mrvošu zahvalan sam što sam uopće dobio mjesto pripravnika u Općinskom sudu u Puli. Iako predsjednik suda, Kolarević je redovito sudio u najtežim kaznenim predmetima. Često sam prisustvovao raspravama koje je on vodio i bio impresioniran načinom vođenja. Ispričati ću dvije anegdote vezane uz mene, a Kolarević je bio u glavnoj ulozi.

Kandidatura i imenovanje

Jednom prilikom, bio sam sudac Općinskog suda u Puli, nazvala me Klara Balić, Kolarevićeva tajnica, i zamolila da dođem na razgovor kod druga predsjednika. Nacrtao sam se istog časa (Okružni sud je bio kat iznad Općinskog suda). Kad sam ušao u njegov kabinet kazao mi je da će predsjednik Općinskog suda u Bujama Augustin Žuvela preći u Trgovački sud u Rijeci za suca i da je odlučeno da ga ja zamijenim. Usprotivio sam se i iznio mu, od dva razloga, samo jedan; da je Bujština dvojezična pa tako i sud tj. uz hrvatski, ravnopravni jezik koji se koristi bio je (i sada je) talijanski, a da ja ne znam (što je bila istina) talijanski jezik. Drugi razlog, koji mu nisam rekao, bio je taj da mi se nije išlo iz Pule, imao sam obitelj, ženu, dijete. Nije prihvatio moje argumente, ali mi je ipak dozvolio da malo razmislim.

Nazvao sam tadašnjeg sekretara kotarskog komiteta SK-a Vjekoslava Điđija Ivančića, koji mi je 1957. godine potpisao prijem u partiju, a znao sam da su on i Kolarević prijatelji. Primio me te sam mu rekao o čemu se radi i posebno napomenuo da smatram da se svaki sudac, posebno predsjednik u Općinskom sudu Buje, mora aktivno služiti talijanskim jezikom. Prihvatio je moje argumente i rekao da ne brinem. Doista, ta je tema stavljena ad acta, Kolarević mi je nije nikada više spomenuo.

Za suca Općinskog suda u Puli izabran sam 26.4.1965. godine, a tu sam dužnost obavljao do 1967. godine. Predsjednik suda Maksimilijan Šprljan (Dalmatinac) koji je zamijenio Antu Petrovića jer je izabran za suca okružnog suda, dao je ostavku i otišao u advokaturu. Ponovno me nazvala Klara Balić i zamolila da dođem kod predsjednika suda Kolarevića. Ovoga puta sam pretpostavljao zašto me zove. Čim sam sjeo rekao mi je da on, ali i drugovi s kojima je razgovarao (nije mi rekao o kojim se drugovima radi) smatra da bih trebao prihvatiti mjesto predsjednika Općinskog suda u Puli.

Joakim Rakovac

Imao sam već spreman negativan odgovor koji sam obrazložio time da na sudu rade suci puno iskusniji i stariji od mene koji bi tu dužnost jako dobro obavljali. Nije prihvatio moje navode, već je tvrdio da sam se ja, iako mlad, pokazao dobrim sucem, da sam omiljen u kolektivu, i to ne samo među službenicima, već i među sucima. Zatim je iznio još jedan argument koji me je iznenadio, a to je da sam Istrijan i da bi bilo apsolutno u redu da na čelu najvećeg suda u Istri bude Istranin. Znao sam od ranije, a i od drugih sam čuo, kao i od samog Kolarevića, i uvjerio se da je jako zavolio Istru i Istrijane među kojima je imao puno dobrih prijatelja. Bio sam počašćen, laskalo mi je to što mi je predsjednik višeg suda rekao, a pogotovo me ugodno iznenadilo njegovo razmišljanje da na mjesto predsjednika suda bude izabran Istranin.

Najefikasniji u Hrvatskoj

Upravo je to bilo presudno za moj odgovor, a to sam rekao i Kolareviću, da ću se natjecati za tu dužnost, ali pod jednim uvjetom. I danas se ponosim što sam postavio taj, u to vrijeme jedinstven, uvjet. Začuđeno me pogledao i pitao koji je to uvjet, a ja sam mu odgovorio da zahtijevam da se na listu uvrste svi suci Općinskog suda u Puli, naravno uključivši i mene, po abecednom redu, i neka svi, službenici i suci, tajno glasaju. Ukoliko dobijem najviše glasova da ću podnijeti molbu. Iznenadio ga je i začudio taj moj uvjet. Počeo mi je objašnjavati da takvo izjašnjavanje nije predviđeno zakonom, pravilnikom o radu, da nije čuo da je do tada tako nešto provedeno. Međutim, bio sam uporan i ponovio mu da se neću kandidirati ako se taj uvjet ne prihvati. Na kraju se suglasio s mojim uvjetom, po čemu sam zaključio da je svakako htio da se kandidiram. Rezervnog kandidata Kolarević i drugovi (vjerojatno iz Općine i komiteta) nisu imali.

Nakon toga održana je zajednička sjednica sudaca i službenika Općinskog suda u Puli. Svima su podijeljeni listići na kojima su bili popisani svi suci. Dobili su da svi te su tajno glasali kojeg suca predlažu kao kandidata za predsjednika. Kada je objavljen rezultat dobio sam (daleko) najviše glasova i gromoglasni pljesak. Dana 1. travnja 1967. godine Skupština Općine Pula pod predsjedanjem predsjednika Antona Pavlinca izabrala me (jednoglasno) za predsjednika Općinskog suda u Puli.

Dnevnik na talijanskom jeziku "La Voce del Popolo" to je popratio sljedećim riječima: "Asemblea comunale ha nominato nuovo presidente del Tribunale di Pola nella persona del giudice Rudolf Frančula. Il neo presidente e un giovane giurista Istriano che della sua assunzione a giudice nello steso Tribunale ha dimostrato grande vitalita, iniziativa e capacita organiziative"/"Skupština Općine imenovala je novog predsjednika Općinskog suda u Puli u osobi suca Rudolfa Frančula. Novi predsjednik je jedan mladi, istarski pravnik koji je do svog izbora za suca u istom sudu pokazao veliku vitalnost, inicijativu i organizacijsku sposobnost".

S Draganom Kolarevićem dobro sam surađivao, naši su odnosi postali prijateljski. Kolarević je kasnije bio izabran za predsjednika Okružnog suda u Rijeci, gdje s i preselio. Zamijenio ga je Ante Črnja, drag i skroman čovjek, dobar sudac i predsjednik.

Preuzimanjem dužnosti predsjednika suda, uz rješavanje konkretnih predmeta, najveću pozornost usmjerio sam na izvršavanje osnovne funkcije suca i suda, a to je efikasna i zakonita pravna zaštita građana i pravnih subjekata, što znači da se svima onima koji se obrate sudu njihov slučaj u što kraćem roku riješi. Tog sam se načela držao i kasnije kada sam prešao na Okružni sud u Puli na mjesto suca, a 1981.godine bio sam izabran i za predsjednika tog suda. Rezultat je bio izvanredan. Sudovi s područja Istre (općinski i okružni) tih godina (od 1965. do 1985.) bili su najažurniji tj. najefikasniji u Hrvatskoj. Upravo u tome nalazim doprinos istarskih sudaca i mene osobno vladavini prava, zaštiti temeljnih ljudskih vrijednosti i pravnoj zaštiti. To znači jako dobro funkcioniranje sudbene vlasti. Moram spomenuti još jednu "sitnicu". U to vrijeme općinski sudovi i suci pružali su građanima besplatnu pravnu pomoć, što je danas nezamislivo.

Kadrovska politika

Dok sam obnašao dužnost predsjednika Općinskog i Okružnog suda u Puli posebnu sam pozornost posvećivao kadrovskoj politici, i to tako što sam inzistirao na pomlađivanju sudaca i izboru što više sutkinja tj. žena. Tako su u Općinski sud u Puli u mom mandatu izabrane Jagoda Bokun, Marica Pašalić i Ana Hadžiselimović. U Općinskom sudu Labin bile su izabrane Milena Vidas, Zlata Vidak i Mirjana Iljadica, a u Općinskom sudu u Pazinu Vera Ban Marković.

Još sam o jednom aspektu kod izbora sudaca vodio računa, a to je da barem dio njih bude iz Istre. Inače nije baš bila navala na sudačka mjesta (male plaće, težak – odgovoran posao) pa sam vrbovao studente u Klubu istarskih studenata. Na moj poziv odazvao se Dušan Mošnja iz Šišana i bio je pun pogodak. Svoju sudačku karijeru u Istri završio je na dužnosti predsjednika Općinskog suda u Puli, odakle je otišao u tadašnji Sekretarijat za pravosuđe, čini mi se na dužnost pomoćnika Sekretara za sektor izvršavanja kazni.

Uspio sam pomladiti istarsko sudstvo i donekle poboljšati rodnu ravnopravnost i potpuno obnoviti predsjednički tim općinskih sudova pa sam odlaskom u Zagreb na mjestima predsjednika sudova ostavio sljedeće kolegice i kolege: Milenu Vidas na Općinskom sudu u Labinu, Veru Ban Marković u Općinskom sudu u Pazinu, Ivana Božića u Općinskom sudu Buje, Igora Petovića u Općinskom sudu Buzet, Svetislava Vujića u Općinskom sudu Poreč, Dušana Mošnju u Općinskom sudu Pula i Davora Dušića u Općinskom sudu Rovinj.

U godinama o kojima pišem dolaze i generacije školovanih Istrana, ali i drugih koji se aktivno uključuju u procese razvoja i funkcioniranja u svim područjima pa tako i u pravosuđu. No, najvidljiviji i najbolji rezultati postizani su u privredi, ne samo na području tadašnje Općine Pula, već cijele Istre. Ponavljam, ti se rezultati ne mogu pripisati samo pojedincima ili grupi, pa makar oni bili reformisti, kako ih titulira Milan Rakovac.

Rakovčevi reformisti

Red je da se malo pobliže zabavim i Rakovčevim reformistima, ali i nekima drugima koje treba pribrojiti toj ekipi. Rakovac je mene uvrstio u reformiste, i to ne samo kao suca i predsjednika suda, već i zbog moje tadašnje društveno-političke aktivnosti kroz koju sam davao svesrdnu podršku, a možda i doprinos, na razvojnim projektima i njihovoj realizaciji. Bio sam, naprimjer, član Općinskog komiteta i predsjednik konferencije SK-a u vrijeme kada je moj školski drug i prijatelj Anton (Tone) Šuran bio sekretar komiteta, a Josip (Bepo) Kolić predsjednik Skupštine, Mario Rojnić predsjednik Izvršnog vijeća, Ivan (Nino) Cukon predsjednik sindikata, Milko Radolović predsjednik SSRN-a, dok je Milan Rakovac bio glavni urednik Glasa Istre, potom potpredsjednik Izvršnog vijeća Općine Pula zadužen za kulturu i društvenu djelatnost. Sve sam ih dobro poznavao, slagali smo se, bili smo prijatelji, vršnjaci, mlađi od 40 godina, i svi smo zdušno radili za opće dobro. Da, važna je činjenica, koju Rakovac naglašava, što smo bili "autohtoni i autentični Istrani," uz to svi rođeni na području (tadašnje) općine Pula, osim Milana Rakovca, Porečana.

O Rakovcu i sebi sam već iznio neke podatke pa ću preostale reformiste predstaviti s par riječi, najprije moje susjede. Barbanac Bepo Kolić, diplomirani agronom iz mjesta Želiski, prije izbora za predsjednika Općine bio je vrlo uspješan direktor poduzeća Agroprodukt, a predsjednik Općine postao je na moj prijedlog.

Naime, mene je pozvao na razgovor tadašnji sekretar komiteta Leo Smoković. Kad sam došao u njegov kabinet, s njim su bili još neki drugovi (ne sjećam se koji). Odmah mi je rekao svrhu poziva, odnosno da će mene predložiti za predsjednika Općine. Odgovorio sam da to neću prihvatiti i to zato jer se ne želim profesionalno baviti politikom te da sam studirao pravo da budem sudac. Odmah sam dodao da imam boljeg kandidata od sebe (što sam iskreno tada, a i danas, mislio) i to Bepa Kolića. Moj je prijedlog prihvaćen. Josip Kolić je bio izvanredan predsjednik Općine Pula izabran u dva mandata po četiri godine. Bili smo u jako dobrim odnosima sve do njegove (prerane) smrti.

Rojnić, Radolović, Cukon…

Mario Rojnić, dipl. ekonomist rođen u Frkečima kraj Barbana, prije nego je izabran za predsjednika Izvršnog vijeća obnašao je dužnost direktora Zavoda za ekonomiju (posebno tijelo koje se bavilo ekonomskim razvojem Općine Pula). Bio je vrlo uspješan i cijenjen ekonomist, umro je mlad. Njegovi su mu Barbanci prije par godina podigli spomenik (spomen-bistu), a ta činjenica govori koliko su ga cijenili i poštovali.

O Milku Radoloviću ne znam puno, bio je nešto stariji od ostatka ekipe. U sjećanju mi je kao drag, omiljen čovjek koji je vrlo uspješno vodio najmasovniju društvenu organizaciju zvanu Socijalistički savez radnog naroda (SSRN). Imao je grleni glas i volio je držati duge govore (kao i svi populisti). Jednom prilikom, nakon održanog podugačkog govora (u tadašnjem Domu JNA, današnjem Domu branitelja) u prisutnosti još nekih drugova pitao sam ga: "Milko, znaš li kakva je sličnost između tebe i Fidela Castra?". Odgovorio mi je: "Porko bog, neznan", a ja sam nadodao: "Obojica volite držati duge govore". Prisutni su se nasmijali, naravno i Milko.

Ivana Nina Cukona iz sela Cukoni upoznao sam, sjećam se dobro, u vrijeme kada sam bio jedan od inicijatora i voditelja akcije rekonstrukcije i asfaltiranja ceste Barban - Sutivanac, bilo je to 70-ih godina. Tražili smo pomoć, pa i novčanu, za taj, za nas Svetvinčentare, povijesni projekt. Čak su mještani raspisali i plaćali samodoprinos. Nino je tada bio predsjednik Radničkog savjeta cijelog brodogradilišta Uljanik. Budući da je mnogo Sutivančana radilo u tom poduzeću, uputili smo molbu za pomoć. Istovremeno sam ja preko veze organizirao sastanak s direktorom Uljanika Karlom Bilićem kojeg sam od ranije poznavao.

Kad je nekolicina nas došla na sastanak, uz Bilića je sjedio i jedan visoki mlađi čovjek (Nino Cukon) koji nam je predstavljen kao predsjednik Radničkog savjeta. Odmah je ostavio na mene snažan dojam. Nakon toga nastavili smo se viđati, pogotovo kad je izabran za   predsjednika Općinskog sindikalnog vijeća. Postali smo i ostali prijatelji do današnjih dana. On je u "Uljaniku" počeo raditi s 15 godina, uz rad se doškolovao i napredovao. Da ne zaboravim, Uljanik je dao izdašnu novčanu pomoć za asfaltiranje "naše" ceste. Nekoliko godina kasnije, opet na našu (Sutivansku) inicijativu, u Sutivancu je Uljanik izgradio i svoj pogon u kojem je radilo 30-40 radnika.

Za kraj sam ostavio svog prijatelja još iz davnih školskih dana, od 1949. kada smo se upisali u Pazinsku gimnaziju. Riječ je o Antonu (Tonetu) Šuranu, diplomiranom ekonomistu iz Tinjana. On je, čini mi se, prije izbora za sekretara Općinskog komiteta bio zamjenik direktora Medicinskog centra Pula. Bio je kasnije i predsjednik Skupštine Općine Pula da bi nakon toga otišao u Istarsku banku, gdje je i dočekao mirovinu kao menadžer. Radi se o vrsnom ekonomistu, ali i dobrom političaru, što je pokazao i dokazao obavljajući navedene funkcije. Kad je on istaknut kao kandidat za Sekretara komiteta SKH-a, pitao me bih li se ja prihvatio dužnosti predsjednika (neprofesionalno) općinske konferencije SK-a. Odmah sam odgovorio potvrdno. Da mi je netko drugi to predložio, odbio bih. Učinio sam to da bih čuvao leđa mom prijatelju, ali i J. Koliću i drugima, jer sam znao da ima pojedinaca (i među članovima SK-a) koji bi mogli podmetati klipove u realiziranju određenih ideja i projekata. Drago mi je da sam bio dio ove ekipe reformatora.

(Nastavak u tiskanom izdanju Glasa Istre od subote)

Povezane vijesti

• Spomen na početak općenarodnog ustanka u Istri
• Povijesni revizionizam je vrlo agresivan. Istrani su ponosni na svoje partizane, narodnjake, svećenike, koji su pružili otpor fašizmu, oslobodili Istru od tog zla i priključili svojoj matici Hrvatskoj. PONOSNI SU NA ANTIFAŠIZAM
• "ISTRANIN U VRTLOGU PRAVOSUĐA I POLITIKE" - knjiga Rudolfa Frančule koja ruši tabue o "mračnom dobu komunizma"