Komentar glavnog urednika Glasa Istre
ISTRA JE PUNA DROGE. Borbu protiv ovisnosti moraju povesti političari. Oni trebaju biti uzori, a ne predmet ismijavanja
Valjda imamo političare koji mogu s reklamnih panoa vjerodostojno zavikati - mi se ne drogiramo, nemojte ni vi! Možemo li im povjerovati? Treba se nadati da možemo, jer ako sumnjamo u njihovu iskrenost, sve je otišlo k vragu. Onda se drogirajmo! Ovo je Istra!
Istra definitivno nije izolirani otok u svijetu droge. Njeni obrambeni mehanizmi protiv pošasti droge porozni su kao obrana nogometne momčadi koja primi šest komada u važnoj utakmici. Pokazuje to i recentno istraživanje po kojem je ova regija neslavni rekorder s prosjekom liječenih ovisnika o drogama dvostruko većim nego u Hrvatskoj. Pametnima će zvona zazvoniti na uzbunu, neodgovorni će problem ignorirati. Pronaći će svakakva opravdanja samo da se izbjegne priznanje situacije koja je sramotna, mučna i opasna. I alarmantna, prije svega. Droga je problem koji se ne rješava sam od sebe. Od tog se problema ne bježi, već mu se ide ususret: planski, ciljano i s jasnom strategijom što se i kako misli postići. Ova je regija druga u Hrvatskoj po broju liječenih ovisnika, odmah iza Zadarske i daleko ispred Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije, sjeverne i središnje Hrvatske. Istočna Hrvatska i krajnji jug također debelo zaostaju za Istarskom županijom.
Na primjer, u Istri je oko 1.000 liječenih ovisnika na njen puni sastav stanovništva od 200 tisuća osoba. Realno je (liječenih) ovisnika nekoliko puta više, ali nisu nigdje prijavljeni i evidentirani, pa ih tako službena statistika ne uzima u obzir. Naspram Istre, regije koja se percipira kao najrazvijenija, najmodernija i najtolerantnija, pozicionirana je istočna Hrvatska. Tamo je samo 10 posto liječenih ovisnika u odnosu na porazne istarske brojke.
Split daleko iza
Što se to u Istri događa da se svrstala uz bok Zadru koji je uz Split, sada uvjerljivo iza Istre, uvijek bio sinonim droge? Je li ta pošast droge u Istri obijest bogatih kojima je sve dostupno, pa u tom izobilju posežu i za zabranjenim rajskim voćem? Koliko je pak konzumacija droge slabost siromašnih, koji na ovaj način iz stanja besperspektivnosti nakratko bježe u izmišljeni prostor privremene ugode? Da li je poznato u kojoj su mjeri konzumenti djeca kojoj je droga pogrešan oblik samozaštite od kućnih problema, ili tek puko dokazivanje među vršnjacima? Sigurno je da u Istri ima i puno rekreativaca koji se drogiraju iz znatiželje i ugode. No malo je onih koji drogi znaju i mogu reći - dosta.
Malo ih je koji stvarno mogu reći da uspješno kontroliraju svoju rekreativnu konzumaciju droge, uglavnom u danima vikenda. Još je manje onih koji konzumaciju znaju i mogu držati pod kontrolom. Droga je u svom vrtlogu nepredvidiva. Moćna, i ne oprašta. Opija, mami, i onda prokleto kažnjava. Spirala je to zla koje nanosi bol i patnju. Ona je prekratak rep psa koji se vrti u krug želeći ga neuspješno uhvatiti. Na kraju se pas pogubi, izmori i dezorijentiran odustane od daljnje borbe. Na simboličnoj razini to je onaj konzument koji se više ne suprotstavlja ovisnosti, nego joj se prepušta. Za onaj kratki, umjetni i nerealni trenutak ugode i transferiranja iz sadašnjeg u neki imaginarni svijet riskirat će svoj život. Ovisnik će bez grižnje savjesti svoju obitelj uništiti. Ponekad će tako djeca doći glave roditeljima, a ponekad će roditelji doći glave svojoj djeci - brutalnost u slabosti koja prati ovisnost je obostrana. I roditelj i dijete mogu biti i krvnik i žrtva u obiteljskom odnosu kontaminiranom drogom i ovisnošću nekog od njih.
Sramotno drugo mjesto
Drugo mjesto Istre na rang listi hrvatskih drogeraša je sramota, znak da je sustav zakazao u rasponu od roditelja do politike i onih koji upravljaju Poluotokom. Ignoriranje ovog problema je znak slabosti. Istarsko društvo u svojim redovima ima ozbiljnu dijagnozu - ovisnost o drogama. Ta je bolest izlječiva ako joj se sustav na vrijeme suprotstavi. Tko sebi prizna da ima problem, pola je problema riješio. Društvo koje je svjesno opasnosti kokaina, amfetamina i ectasyja ima šansu za oporavak. No borbu moraju povesti najeksponiraniji. Političari. Oni gospodare javnim prostorom. Za njih je rezerviran prime time. Njihove riječi se slušaju, odzvanjaju i dugo nakon što su izrečene. Standard ponašanja oni nameću. Poruke koje odašilju javnost prima manje sa zadrškom, a više s vjerom da je to - to. I zato upravo oni moraju reći - ne drogi.
S reklamnih panoa gradonačelnici ključnih istarskih gradova, gdje se droga najmasovnije konzumira, moraju poslati jake poruke o njenoj neprihvatljivosti. Ako i oni zakažu, ako ovisnost ne prepoznaju ili pred njom pokleknu, ako konzumiraju zabranjeno - šalju katastrofalnu sliku. Upravo političari moraju biti najjača, a ne najslabija karika obrane. No zato moraju biti vjerodostojni, moraju svjedočiti svojim primjerom. Političari su u mraku droge svjetioničari koji zabludjelima osvjetljavaju put povratka u normalan život, ili su oni koji će ih krivo navoditi i nasukati na hrid ovisnosti. U duboko ispolitiziranom društvu gdje su sebe nametnuli kao glavne protagoniste naših života i neupitne autoritete, političari imaju moralnu odgovornost da iskreno žive ono što javno promoviraju. Ukoliko to ne rade - licemjerni su. I opasni. Oni moraju biti uzori, a ne zbog svojeg ponašanja predmet ismijavanja. Problem velikog broja ovisnika o drogama snažno je i duboko penetrirao u istarsko društvo. No dojam je da ga se svjesno ignorira i da se vladajući ponašaju kao da se to događa nekom drugome.
Analogno tome vodeći hrvatski onkolog i predsjednik Povjerenstva za izradu Nacionalnog plana za borbu protiv raka, profesor Eduard Vrdoljak, kaže da se karcinom ne događa samo "njima", nego i "nama".
Moglo bi se reći da smo svi u istim govnima. Kako s rakom, tako i s drogom. Ni rak ni konzumacija droge kao problemi ne pojavljuju se samo u susjedovoj, nego i u našoj kući. Treba imati snage to priznati. Ponekad je teži put do priznanja problema, nego do njegovog izlječenja. Valjda imamo političare koji mogu s reklamnih panoa vjerodostojno zavikati - mi se ne drogiramo, nemojte ni vi! Možemo li im povjerovati? Treba se nadati da možemo, jer ako sumnjamo u njihovu iskrenost, sve je otišlo k vragu. Onda se drogirajmo! Ovo je Istra!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
