poseban svijet
Pazinska jama, najslikovitiji primjer djelovanja prirodnih sila na kraški teren
(Privatna arhiva)
Istra ima jedan poseban svijet koji na prvom mjestu nije vidljiv, dobro je skriven i zbog toga je njegovo istraživanje poseban doživljaj. Istarske špilje i jame tvore pravi mali podzemni svijet.
Kraški reljef je karakterističan za veći dio Istre. Čak 70 posto površine ovog istarskog poluotoka nalazi se na vapnenačkoj podlozi koja tijekom vremena zbog utjecaja vode mijenja svoj oblik. Rezultat toga je nastanak mnogobrojnih speleoloških objekata, poput špilja, jama i ponora. Smatra se da postoji i do 2.000 takvih objekata. To je značajan broj s obzirom da je u svijetu registrirano oko 155 tisuća takvih objekata.
U Hrvatskoj je do 2013. godine poznato više od 9000 špilja i jama, no precizni podaci o njima još nisu u potpunosti objedinjeni u sklopu državnog speleološkog katastra. Do sada su istražene 54 jame dublje od 250 m, od čega su tri dublje od 1000 m – Jamski sustav Lukina jama-Trojama (-1431 m), Slovačka jama (-1320 m) i Jamski sustav Velebita (-1026 m); ukupno ih je 18 dubljih od 500 m. Najveći broj dubokih jama nalazi se na planinama Velebit i Biokovo.
Najpoznatiji speleoobjekt
Kraški teren u kojem je nastala jama Baredine morski je sediment star 100 milijuna godina i prekriven je zemljom crvenicom. Podzemni prostor jame nastao je djelovanjem vode prije otprilike 3 i pol milijuna godina. Jama je duboka 132 metra. Ulaz je ljevkastog oblika, koji se nakon 15 metara dubine proširuje i dalje vodi kroz pet dvorana do jezerca na 60 metara dubine.
Jama Baredine prvi je speleološki lokalitet Istre uređen za turističke svrhe. Za posjete je otvoren 1995. godine, a ime je dobila po baredi, što znači neobrađeno zemljište.
Ova jama riznica je stalagmita i stalaktita, podzemnih skulptura realiziranih strpljivim radom vode stoljećima. Posebno se ističu desetak metara dugačke visoke zavjese, vrlo realističan kip Bogorodice, tijelo pastirice Milke, kosi toranj iz Pise, snješko-lučonoša, koji je postao i zaštitnim znakom jame.
Uz jamu Baredine veže se predaja, tragična ljubavna priča koja potječe iz 13. stoljeća. Ona govori kako se plemić Gabrijel zaljubio u lijepu pastiricu Milku. Gabrijelova obitelj nije odobravala njihovu ljubav. Njegova zločesta majka platila je razbojnicima tri zlatnika da potajno ubiju Milku. Oni je međutim nisu ubili nego su je bacili u jamu. Kada je Gabrijel čuo za to, odjahao je do jame. Konj je kasnije pronađen u blizini tog mjesta, no zaljubljenom plemiću nije bilo traga.
Najpoznatiji stanovnik jame je endemska istarska čovječja ribica, podzemni vodozemac bez očiju i pigmenta koji živi u hladnim vodama ispod zemlje.
I uz čovječju ribicu vezana je jedna zanimljiva predaja.
Vjerovalo se, naime, da u špiljama žive zmajevi koji kontroliraju količinu vode koja izvire iz nje. Zmaj je povremeno isušivao izvor, a kada bi vodu ponovno propustio s njom bi na površinu izlazila i zmajeva mladunčad. Ljudi su pronalazili te jedinke, ali nisu znali da je to čovječja ribica, već su vjerovali da su to mladi zmajevi.
Jama je poznata od davnina o čemu svjedoče ostaci pretpovijesne keramike. Pretpostavlja se da su naši daleki preci za sušnih ljeta ondje ostavljali svoje posude da se kap po kap napune vodom. S pojavom poljoprivrede – a i kasnije u rimsko doba – jama je bila korištena za odbacivanje kamenja prilikom čišćenja i obrađivanja okolnih polja. U tom dugogodišnjem procesu gornji dijelovi jame bili su gotovo u potpunosti zatrpani.
Mramornica je jedna od najvećih i najljepših špilja u Istri, a nalazi se blizu Brtonigle kod Stancije Drušković. Spominje se prvi put 1770. godine, kada ju je posjetio poznati putopisac Alberto Fortis. On ju je tada temeljito istražio i o tome pisao 1771., godine, čak tri godine prije nego je izašao njegov putopisni bestseller Viaggio in Dalmazia (Put po Dalmaciji).
Podzemna katedrala
Punog imena Giovanni Battista Francesco Antonio Fortis (Padova, 1741.- Bologna, 1803.) bio je teolog, prirodoslovac i redovnik. Zbog svoje sklonosti putovanjima bez znanja njegovih nadležnih bio je prisiljen napustiti svoj duhovni red. Doticao se mnogih različitih znanstvenih disciplina, posebice zemljopisa, prirodopisa, geologije, etnologije i povijesti, kao i književnost.
Mramornicu je posjetio u društvu prof. Symondsa iz Cambridgea i Cirillija iz Napulja. U pismu koje je 12. lipnja 1771. godine uputio engleskom diplomatu u Italiji Johnu Strangeu, Fortis je zapisao kako ga Mramornica podsjeća na milansku katedralu i kako je ta spilja u Brtonigli, poput Vilenice i Postojnske jame (koje je također posjetio), čuvena po "dekoraciji stalaktitima".
Svoje ime Mramornica je stekla zbog karakteristične boje koja podsjeća na mramor. Špilja se sastoji od jedne prostorije dužine 93 metra, širine 51 metar, a najveća visina iznosi 5 metara. Dubina na ulazu je 10 m, a najveća dubina doseže 20 m. Krase je sige i stalagmiti viši od deset metara i isto toliko široki.
Iako pisani trag o špilji postoji tek od 18. st., poznata je od pradavnih vremena, koju su koristili tadašnji žitelji Istre.
U špilji je nađen jedan posve netaknut grob, što predstavlja rijedak artefakt. Pokapanje pokojnika u urnama u podzemnim prostorijama nije novost, no Mramornica je posebna zbog činjenice da je jedan grob posve netaknut. Ima, nažalost, i druge dokaze o ljudskom djelovanju unutar njezinih odaja. Na više mjesta stoljetni su ukrasi uništeni. Jedan od najimpresivnijih stalagmita davno je oštećen, a razlog je zapravo bizaran: ljudi su vjerovali kako voda koja se nalazi unutar njega ima ljekovita svojstva.
S druge strane, tzv. zid grafita dokaz je kako ljudi vole doslovno ostaviti svoj trag gdje je to moguće. Najstariji potpis potječe čak iz 1775. godine.
Pazinska jama – najslikovitiji primjer djelovanja prirodnih sila na kraški teren istarskog poluotoka – nastala je na granici sive i crvene Istre. Najveća istarska ponornica Pazinčica tu je našla svoj put kroz podzemlje do doline rijeke Raše, a na litici nad njenim kanjonom, nedaleko od ponora, smjestio se tisućljetni kaštel.
Pazinski ponor je zakonom zaštićen kao značajni krajobraz. Područje pod zaštitom obuhvaća kanjon i ponor Pazinčice, dužine oko 500 metara i dubine oko 100 metara te Pazinsku jamu.
Predaja o nastanku Pazinske jame
Ova nesvakidašnja igra prirode inspirirala je brojne pisce – Vladimira Nazora (1876.-1949.); Dantea Alighierija (1265.-1321.), jednog od najvećih svjetskih pjesnika, otac talijanskog jezika, koji je navodno u prvom pjevanju Božanstvene komedije dio posvetio ulazu u pakao (Svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu/Lasciate ogni speranza voi ch’entrate), inspiriran Pazinskom jamom; Charlesa Yriartea (1832.-1898.), koji je posjetio Istru, i njemu se pripisuje zasluga da je Jules Verne (1828.-1908.), otac naučne fantastike, koji nikada nije bio u Pazinu ni u Istri, ali je inspiraciju za roman "Matias Sandorf", objavljen 1885. godine (u Hrvatskoj prvi put tiskan 1988. godine) dobio detaljnim opisima putopisca Yriartea i fotografijama koje je dobio od tadašnjeg gradonačelnika Pazine Giuseppea Cecha.
Ulaz u jamu nalazi se ispod gotovo 100 metara visoke vertikalne stijene, a ulazi se kroz visoku i široku polukružno nadsvođenu špilju. Kanal se u jednom trenutku sužuje, pa širi da bi na kraju tvorio dugu i široku završnu dvoranu sa sifonskim jezerom, poznatim pod nazivom Martelovo jezero.
Postoji, naravno, narodna predaja o tome kako je nastala Pazinska jama.
U davna vremena kada su na istarskom poluotoku, uz ljude, živjeli i divovi, na sjeveru su se nalazila velika jezera i močvare, a na jugu nije bilo ni potoka ni izvora. Tada su zamolili diva bana Dragonju da im pomogne. Div Dragonja je upregnuo volove za plug i zaorao od jezera prema moru. Rijeku koja je nastala prvom brazdom nazvao je po sebi, rijeka Dragonja. Drugi dan izorao je drugu brazdu u kojoj je nastala rijeka koju je nazvao po ženi Mirni (rijeka Mirna).
Kada je zaorao treću brazdu i došao do pazinskog kaštela, s prozora ga je počela zadirkivati žena pazinskog kapetana da ore plitko i da mu je brazda kriva. Dragonja se uvrijedio i volove potjerao nazad, pa je nedovršenom brazdom potekla voda i počela potapati pazinsku kotlinu. Stanovnici Pazina zapomagali su, plakali i molili Dragonju da ih spasi.
Dragonja im se smilovao i lupio nogom u zemlju točno ispod litice gdje se nalazi kaštel. Uz strašnu buku otvorila se jama i "progutala" svu vodu. Tako je umjesto treće rijeke koja je trebala teći do mora, nastala rijeka Pazinčica kojoj se "gubi trag" u Pazinskoj jami.
Romualdova špilja u Limskoj dragi
Ova špilja ili pećina nalazi se na istočnoj strani Limske drage, dugačka je 105 metara, uski i niski ulaz vodi do nekoliko većih dvorana. Vijugav hodnik mjestimice se širi i tvori sedam većih prostorija, ali izrazitih ukrasa. Visina pećine varira između pet do sedam metara, a širina između dva i sedam metara.
Ime je dobila po sv. Romualdu, benediktincu pustinjaku, koji je u njoj oko 1000. godine živio više od dvije godine.
Danas je Romualdova špilja zaštićena kao fenomen krša, ali i stanište kolonije velikog šišmiša, ugrožene i zakonom zaštićene vrste. Bila je formirana prije 20 tisuća godina špilja, s nataloženim raznim sedimentima, a neki od njih imaju veliku paleontološku i paleoantropološku vrijednost.
Pronađeno je mnogo životinjskih ostataka, a najzanimljiviji su odavno izumrlih životinja poput špiljskog medvjeda, lava, leoparda ili špiljske hijene. Uz izumrle ledenodobne životinje pronađeni su ostaci pračovjeka, od njegovih artefakata kao što su šila, strugala i slično, do zuba kutnjaka djeteta koji je ujedno i najstariji ostatak pračovjeka pronađen u Istri.
U novije vrijeme u špilji su otkriveni crteži iz kamenog doba, što se smatra otkrićem svjetskih razmjera.
I Feštinsko kraljestvo, koje se nalazi u selu Feštini blizu Žminja, obiluje neobičnim, zanimljivim sigama. Na nekoliko uređenih staza nazire se čarobnjakov šešir, kula babilonska, šišmiševa krila dijelom prekrivena korijenom vinove loze koja se napaja vodom s dna spilje.
Špilja je otkrivena tridesetih godina 20. stoljeća i to posve slučajno. Tijekom sadnje vinove loze pijuk je propao u zemlju stvorivši rupu koju je bilo nemoguće zatrpati. Nakon Drugog svjetskog rata zatrpana je i ponovno otkrivena u 80-tim prošloga stoljeća.
Znatiželjna djeca iz okolnih sela dolazila su se ovdje igrati i nazvali je svojim kraljevstvom. Na upit: "Kadi ste bili?", uslijedio je odgovor: "U kraljestvu!". Otud naziv špilje, Feštinsko kraljevstvo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
