Kamo sreće da Peđa Grbin uspije. Više je razloga za to, prije svega što bi jaka, organizirana i utjecajna ljevica mogla i morala ponuditi Hrvatskoj bolju perspektivu od onoga što imamo danas. A imamo zemlju koja je na samom začelju Europske unije, koja vodi mrtvu trku s Bugarskom za posljednje mjesto u europskoj obitelji i zemlju koja, zapravo, ne napreduje ni u čemu.

Tužno i otužno. Korona je samo ogolila ionako jadnu sliku hrvatskog društva u kojem jedni imaju sve, a drugi gotovo ništa. U kojem rijeke novca teku u opskurnim klubovima gdje se okupljaju moćnici, a tsunami ovrha sada čeka obične ljude. Nabrajati se može u nedogled, svi sve znamo, kao što znamo da mutni poslovi nisu samo privilegija HDZ-a, već da se u njima sasvim dobro snalaze i SDP-ovci.

Ali, HDZ čvrsto drži vlast, pa se Predrag Matić može čuditi do besvijesti zašto je to tako usprkos lavini afera koje svako malo potresaju vladajuće. Odgovor je vrlo lako dati. SDP se toliko srozao kao stranka da malo tko u ovom trenutku vjeruje da može ponuditi program koji bi privukao hrvatske građane do mjere da na sljedećim izborima ekipa Andreja Plenkovića položi koplja.

I u takvoj situaciji, koja je velikim dijelom tu i zbog krajnje nesposobnog bivšeg šefa SDP-a Davora Bernardića, na scenu stupa Peđa Grbin, kojeg, zbog visine znaju zvati Veli Jože ili Mrvica.

Istrijan, rođen 1979. godine, koji je školu pohađao u Puli, a studij prava završio u Zagrebu, na svojim leđima ne nosi teret korupcijskih afera, okušao se i u pravu kao odvjetnik, ali je zov politike prevagnuo i 1998. je ušao u SDP. Prvo u Forum mladih gdje je bio glavni tajnik, a u Puli, gdje se vratio poslije studija, aktivirao se u gradskom vijeću. Ubrzo je došao i u vrh vodstva stranke, kao član predsjedništva, kritičan prema Bernardiću, što je njega i još trojicu SDP-ovaca koštalo rizika da ih Bernardić i društvo umalo nisu izbacili iz stranke. Četvorka je suspendirana, a kad su Bernardiću, Komadini i Rajku Ostojiću kola krenula nizbrdo, suspenzija je djelomično ukinuta.

Šira javnost Grbina pamti po aktivnostima u Hrvatskom saboru, gdje je prvi put izabran 2011. U vrijeme Josipa Leke obnašao je dužnost predsjednika Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav, što je za percepciju građana dosadno, jer zadire u stručno pravnički milje. Uostalom, malo tko vidi Sabor kao mjesto gdje se nešto bitno odlučuje, jer vladajući ionako sve odluke donose van parlamenta, a tamo se samo dižu ruke. Ostalo su puke govorancije, najčešće na nivou pučke škole, a ponekad i birtije i od toga nikome u Hrvatskoj nije bilo bolje.

Među funkcijama koje je Grbin obnašao u Saboru još je i predsjednik Odbora za pravosuđe, član Odbora za međunarodnu suradnju i još neke, ali sve to nije dovoljno atraktivno da ga se prepozna kao političkog lidera unutar jedne stranke. Oni koji poznaju kako funkcionira parlament izuzetno cijene Peđu Grbina kao vještog u tim igrama i igricama, ali to u konačnici za SDP mnogo ne znači. HDZ-ov stroj gazi sve pred sobom i nema nikakve koristi od sitnog prepucavanja.

Sličnost sa svojim sadašnjim glavnim konkurentom, šefom HDZ-a Plenkovićem, Grbin ima prije svega zbog ljubavi prema košarci. Više ne trenira košarku, kao što ne trenira ni premijer, ali obojica vole zaigrati kad im se pruži prilika. Sve drugo je potpuno drukčije. Dok je Plenković majstorski govornik, Grbin govori dosta dosadno. Ni u stranačkoj utakmici se nije iskazao, nije ponudio ništa atraktivno, kao što to nije učinio ni kada je pobijedio Kolara. Sve su to fraze, možda je nešto konkretnije bilo samo to da je upozorio da vlast odugovlači s donošenjem novog ovršnog zakona i upozorio da teški dani čekaju ovršene. I tu je kraj.

Bilo bi krajnje nekorektno već na samom početku davati prognoze koje ne idu u korist "novog" SDP-a. Isto tako ne bi bilo korektno prognozirati sudbinu četvrtog šefa SDP-a dok se ne vidi što će i kako napraviti, iako ona strašna fraza "počinjemo raditi od danas" tako bolno podsjeća na neko prošlo, zaboravljeno vrijeme.

Čim je bilo jasno da će Peđa Grbin pobijediti iz naftalina su se izvukle novinske informacije da je jednom davno pjevao u veselom raspoloženju Thompsonove pjesme ili vozio automobil s mobitelom na uhu. Nisu to baš tako strašni događaji, a sam se Grbin ispričao, pa oko takvih stvari ne treba uopće voditi računa. Još manje je važno prepričavati blaćenje koje je doživjela obitelj Peđe Grbina kada je jedan opskurni portal objavio priču o ratnom zločincu koji se zove isto kao Peđin otac. Ispostavilo se da je riječ o bivšem oficiru JNA koji, naravno, nema nikakve veze s ocem Peđe Grbina Slavkom, Istrijanom koji je u Domovinskom ratu stao u obranu svoje domovine kao pripadnik 1. domobranske bojne Pula.

Daleko je važnije vidjeti ima li novi predsjednik socijaldemokrata viziju kako stranku vratiti u igru, kako zadobiti povjerenje građana, prije svega mladih. Jer, ono što su pokazali ovi stranački izbori također nije dobro, pogotovo nisu dobre brojke koje ukazuju da je u nekim velikim gradovima glasalo stotinjak ili nešto više članova SDP-a. Slobodno se može zaključiti da SDP danas nije jaka stranka i vegetira na činjenici da lijeva opcija nema drugog izbora, jer alternativni politički pokreti bljesnu, ali se i brzo ugase.

SDP kojeg je stvorio Ivica Račan, veliki političar za kojim zemlja može žaliti, ipak je utočište za većinu ljevičara, bez obzira što su ih Račanovi nasljednici, Zoran Milanović i Davor Bernardić razočarali.

Nije trebalo biti baš previše politički pismen da se zaključi da eksperiment s Davorom Bernardićem neće uspjeti. U toj priči mnogo je lošije što se članovi stranke daleko ranije nisu uspješno organizirali i srušili predsjednika koji ih je vodio u propast. Uvijek je prevladao proceduralni celofan, a stranačka opozicija u kojoj je bio Grbin se na kraju povukla. Šteta je ogromna.

Danas je SDP u mnogo lošijoj situaciji nego prije, što je otvorilo put Hrvatskoj u (gotovo) jednostranačje. U ovom trenutku mnogi vjeruju da je za hrvatsku ljevicu bolje da se osnuje nova stranka i da sve krene iz početka, nego da se raštimani SDP popravlja. Pogotovo što ni sam Grbin neće imati briljantnu situaciju ni u vlastitoj stranci, dok Bernardićevi ljudi i dalje sjede u Saboru, a mnogi od njih obnašaju i značajne funkcije. Novi šef poručuje da nikoga neće dirati, a kako bi te dvije struje mogle zajedno u pobjednički pohod na HDZ, nikome nije jasno. Ajde, budimo objektivni, nikako. "Staro-novi" SDP je nemoguća misija.

U situaciji kada mnogi doživljavaju Zorana Milanovića kao jedinog ozbiljnog i opasnog oponenta Andreju Plenkoviću bit će sigurno teško da se i sam Grbin profilira kao vođa opozicije i političar koji može ugroziti Plenkovića. Jedno je sigurno, Plenković s Grbinom neće moći pometati pod, jer će pred sobom imati ozbiljnog čovjeka koji mu po liderskim sposobnostima u ovom času nije dorastao, ali nije politički cirkusant. Sve ono što je Grbin govorio dok je bio u stranačkoj opoziciji, poput toga da HDZ želi vratiti Hrvatsku u 19. stoljeće, a Škoro i njegovi u srednji vijek, sad će dobiti posebnu težinu. Sigurno je i to da je Grbin u duši ljevičar, jedan od onih koji se neće lomiti oko bolnih tema iz prošlosti već imati jasan stav i oko antifašizma i oko uloge partizana koji su pod Titovim vodstvom vratili Istru matici zemlji. Hoće li Grbin na Tuđmanov grob također nije baš posve važno, jer tamo pohode oni koji nakon par koraka od Mirogoja promoviraju ideje s kojima prvi hrvatski predsjednik nije imao veze.

Sad je najvažnije pitanje može li Grbin najširoj javnosti, onima koji nisu ni za HDZ, ni za SDP, ni za Škoru, ni za Možemo, ni za IDS, poslati poruke koje bi im dobro odjeknule u ušima. Hoće li se Grbin jasno odrediti prema najvažnijim pitanjima iz života običnih ljudi, gdje se sve svodi na standard, radnu sigurnost, preživljavanje u najširem smislu. Tu su bezbrojne teme, od mirovina, kredita, ovrha, radnih mjesta, života u vrijeme epidemije, usluga zdravstva, pravosuđa.

Najgore što se Grbinu može dogoditi jest da bude "Bernardić poslije Bernardića". A to znači da šalje samo fraze koje smo bezbroj puta čuli, o korupcijski premreženoj Hrvatskoj i sve na tu temu, što građane iritira, jer sve znaju, kao što znaju da su i nemoćni da se to promijeni. Neće to promijeniti ni Peđa Grbin, ni SDP, ako ne ojačaju do mjere da mogu preuzeti vlast. A dobro znamo kako to ide, treba široka podrška ljudi, medija, treba i sve ono što podrazumijeva držanje konca u pozadinskim bitkama o kojima javnost malo zna.

Ostaje naravno i sam SDP, stranka koja je, kako je sam Grbin konstatirao, zagazila u klijentelizam. Teško da će se oni kojima su privilegije pale u krilo, a zaslužni su da je SDP pao na tako niske grane, toga odreći.

Pred Peđom Grbinom je komplicirani posao s krajnje neizvjesnim ishodom. Samo najveći optimisti mogu maštati da će se njegovim dolaskom na čelo stranke sve preko noći promijeniti na bolje. Grbin će zapravo pokazati ide li SDP prema konačnom kraju ili će po već tko zna koji put iskrsnuti iz mrtvih. Teško da bi itko volio biti u njegovoj koži.

Povezane vijesti

• SDP: Vladajuća garnitura nema stvarne želje za reformama koje trebaju Hrvatskoj
• IDS je za suradnju s SDP-om, ako SDP i dalje zastupa lijevo-liberalne vrijednosti
• Postoje moji i stranački propusti