Hrvatske ulice i nogostupi svjedoče brzom, ali opasnom preobražaju prometne kulture, gdje se uz tradicionalne rizike, putnike koji ne koriste sigurnosni pojas, alkoholizirane vozače, alkohol i prebrzu vožnju, pojavila nova, često neozbiljno shvaćena prijetnja, odnosno električni romobili koji su posljednjih godina u potpunosti promijenili ritam kretanja u gradovima. Tihi, brzi i lako dostupni, brzo su stekli popularnost, a iako bi se trebalo raditi o modernom, ekološkom i praktičnom načinu prijevoza, u stvarnosti se sve češće pretvaraju u izvor ozbiljnih prometnih nezgoda.

Iako su biciklisti trenutačno i dalje brojniji sudionici prometa koji nažalost više stradavaju, pa i pogibaju, broj električnih romobila raste iz dana u dan, a s time rastu i ozljede. E-romobil je izum koji postoji tek dvadesetak godina, s masovnom upotrebom koja je krenula oko 2015. godine, zbog čega se i dalje često tretiraju kao igračke, a ne kao ozbiljno prijevozno sredstvo.

Sigurnosni izazov

Prometni stručnjaci upozoravaju da je upravo nerazumijevanje pojma "prijevoznog sredstva" i nedostatak prometne kulture u ranoj fazi korištenja ključni razlog porasta teških ozljeda, naročito kod djece. O tome koliko su električni romobili zaista sigurni, kako ih građani doživljavaju i što je potrebno da se regulira vožnja električnim romobilima, razgovaralo se u ovotjednoj Špici s Macanom. U emisiji je gostovala Marina Mandić, bivša glasnogovornica MUP-a, danas stručnjakinja za komunikacije u području sigurnosti, te Josip Mataija, voditelj policijske službe s dugogodišnjim iskustvom upravo u nadzoru cestovnog prometa. Njihovi stavovi, kombinirani s podacima s terena i iskustvima redovne policijske prakse, pružaju jasan uvid u to zašto električni romobili, premda korisni, trenutno predstavljaju jedan od većih sigurnosnih izazova u hrvatskim gradovima.

Macanovi su sugovornici odmah pojasnili temeljno; električni romobil nije igračka, nego vozilo koje u prometu ima ista pravila kao i bicikl. A nepoštivanje tih pravila sve češće završava ozljedama, kako kod djece tako i kod odraslih.

Jedna od najčešćih nedoumica roditelja odnosi se na dob djeteta koje smije stati na električni romobil. Mandić i Mataija ovdje su potpuno jasni. Prije 14 godina – ne smije.

– Najveći problem koji smo primijetili jest da električne romobile voze i oni koji ih uopće ne bi smjeli voziti, odnosno djeca. Prema zakonu, osobe mlađe od 14 godina ne smiju upravljati električnim romobilom, a upravo u toj skupini vidimo ozbiljan problem. I prema našim podacima i prema izvješćima iz bolnica, djeca vrlo često stradavaju u prometu, iako uopće ne bi smjela biti vozači takvog vozila. To nam je bio jedan od ključnih alarma da moramo nešto poduzeti, kroz preventivne, ali i represivne aktivnosti, kako bismo educirali ne samo vozače, nego i roditelje, istaknuo je Mataija, dodajući kako su posebnu pozornost roditeljima posvetili u kampanjama od kojih jedna nosi poruku "Dva kotača nisu igračka – sigurnost je prva zadaća", jer djeca romobil i dalje doživljavaju kao igračku, a ne kao vozilo koje nosi stvarne opasnosti.

Ove je godine vozeći električni romobil tragično stradalo dvoje odraslih ljudi. Ni jedno dijete, na sreću, nije poginulo.

– Romobil se često uspoređuje s biciklom, ali to jednostavno nije točno. Romobil je daleko, daleko opasniji. Neka istraživanja pokazuju da je čak 13 puta rizičniji od bicikla. Kod bicikla sjedite, imate stabilan položaj, veće kotače i mogućnost lakšeg izbjegavanja prepreka. Kod romobila je situacija potpuno drukčija. Ima vrlo male kotače, postiže veće brzine od bicikla, pogotovo kad se vozi iznad 25 kilometara na sat, i znatno teže reagira na neravnine. Dovoljno je da malo skrenete ili naiđete na manju prepreku i lako možete pasti. Uz to, na romobilu stojite, što dodatno smanjuje stabilnost. Dakle, mnogo je elemenata koji utječu na pad, a naravno, tu je i brzina kao jedan od ključnih faktora rizika, objasnio je Matajia.

Dramatične posljedice

Osim dobne granice, ključna je i zaštitna oprema. Kaciga je obavezna za sve do 18. godine, a stručnjaci ističu: trebala bi biti standard i za starije.

Jedan od najvećih problema u pristupu električnim romobilima jest percepcija da se radi o bezazlenoj stvari, a ne o ozbiljnom prijevoznom sredstvu. Josip Mataija naglašava da je ponašanje vozača električnih bicikala potpuno drugačije jer je bicikl izum star gotovo dvjesto godina, na koji su ljudi navikli i razvili određene standarde sigurnosti.

– Zato se i dalje ponašamo prema romobilima kao prema igračkama. To mi potvrđuju i vlastita djeca – pitam ih zašto njihovi prijatelji romobile ne shvaćaju ozbiljno, a one kažu: "Zato što samo kažeš mami da ti ga kupi i ona ga kupi". Dakle, odrasli često nenamjerno stvaraju dojam da je romobil bezazlena stvar, a ne ozbiljno prijevozno sredstvo. Tako ga doživljavaju djeca, ali često i roditelji, zabrinutost je izrazila Mandić.

Ta percepcija igračke dovodi do dramatičnih posljedica koje često ostaju nevidljive u službenoj policijskoj statistici. Mataija ističe da se brojne nesreće događaju na igralištima, dvorištima i drugim površinama koje nisu javne prometnice. Zbog toga se brojke iz bolnica, primjerice iz Klaićeve u Zagrebu, uvelike razlikuju od policijskih podataka. Djeca se voze bez kaciga, rade vratolomije i dolazi do teških ozljeda glave.

Iako je maksimalna brzina romobila zakonski ograničena na 25 km/h, mnogi voze brže, a pad pri 40 ili 50 km/h bez ikakve zaštite gotovo sigurno vodi u traumatske ozljede. Stručnjaci upozoravaju da teških ozljeda glave kod djece ima pet puta više nego prije, a gotovo sve bi se mogle spriječiti običnom kacigom.

Mandić navodi različite europske pristupe sigurnosti – Finci nošenje kacige ističu kao društveni standard, Nijemci naglašavaju prevenciju i pravila, naročito kada je riječ o roditeljskoj odgovornosti, a Nizozemci ulažu u infrastrukturu, smatrajući da cesta mora biti sigurna, te zato kacige nisu obvezne.

– A Hrvati? Gdje smo mi u svemu tome? Negdje smo na sredini. Dobro stojimo kad je riječ o korištenju sigurnosnog pojasa, otkako je uveden, a sad i otkako kamere bilježe i pojas i mobitel, vidimo veliki napredak. Uspjeli smo i s kacigama za motocikliste. Ako se vratimo desetak godina unatrag, kaciga se zaista rijetko nosila. Danas, moram reći, izuzetno smo zadovoljni. Stvarno je rijetko vidjeti motociklista koji nema kacigu, istaknula je Mandić.

Dužnost roditelja

Policija svakodnevno bilježi nevjerojatne situacije: djecu od 9 ili 10 godina na električnim romobilima, vožnju po državnim i brzim cestama, vožnju bez kaciga, sa slušalicama u oba uha.

– To nije greška djeteta, već roditelja ili odrasle osobe koja mu je to omogućila, naglašava Mataija.

Zbog toga se radi na zakonskim izmjenama koje će odgovornost jasno staviti na odrasle, jer dijete ne može samostalno kupiti romobil koji postiže 50 km/h. Zakonom se planira uvesti kazna za odraslu osobu koja je omogućila upravljanje vozilom djetetu do 14 godina. Mataija smatra da je apsurdno da se mora uvoditi kazna za roditelja kako bi se spriječilo stradavanje njegovog djeteta, jer je roditelj dužan postupati u najboljem interesu djeteta.

– Ja sam mama dviju tinejdžerica i znam što znači pregovarati i popuštati, ali o životno važnim pravilima se ne pregovara. O kacigi se ne pregovara. O pojasevima se ne pregovara. O tome da dijete ide na romobil bez ikakve zaštite nema razgovora. Naći ćemo kompromis u svemu, ali ne u stvarima koje ugrožavaju život. To je roditeljska odgovornost. Može imati "fora" kacigu, može je ukrasiti, ali mora je nositi, objašnjava Mandić.

Osim toga, pravila su jasna: nema dijeljenja romobila u dvoje i ne smije se ići u promet ako nemaš 14 godina.

Društvena navika vezanja pojasa je donekle postala standard za vozače i suvozače, no problem je zadnje sjedište u vozilu. Ljudi se i dalje ne vežu straga, a posljedice su strašne.

– Imate podatak koji će dovoljno reći o tom problemu – imate 50 posto onih koji su smrtno stradali, koji su trebali biti vezani, a nisu bili. Analize pokazuju da bismo svake godine spasili barem 30 života kada bi svi putnici bili vezani, istaknuo je Mataija, dodajući da pri slijetanju ili prevrtanju, nevezane osobe ispadaju iz vozila i da je njih praktički ubilo to vozilo koje je palo na njih.

Kada je riječ o djeci, mišljenje da najviše stradavaju kao pješaci nije istina.

– Nama djeca sad stradavaju kao djeca putnici. I to gdje? U vozilima mame, tate, djedova, baka, njihovih najmilijih. Podatak govori da su 60 posto stradale djece u prometu bili djeca putnici, ističe Mataija.

Glavni razlog za to je što nisu smješteni na siguran način, sjede između sjedala ili su nevezana u autosjedalicama. Zbog toga djeca ispadaju iz vozila prilikom nesreće.

Mataija upozorava i na kućne ljubimce, koji također moraju biti osigurani.

– Bilo je slučajeva gdje je mačka skočila vozaču na leđa i izazvala nesreću sa smrtnim ishodom, kaže.

Iako je motociklistička kultura usvojila kacigu, broj nesreća raste zbog dramatičnog porasta broja motocikala. Broj motocikala udvostručio se u deset godina, sa 60.000 na 120.000. Najveći problem je što ih voze sve generacije, uključujući one koji nikada nisu imali iskustva.

– Nama danas stradavaju ljudi koji voze automobil cijeli život, međutim ne voze dva kotača. Ljudi sa 50 i 60 godina, a imali smo situaciju da nam je smrtno stradao i vozač motocikla stariji od 80 godina. Najveći problem je iskustvo. Vi nikad niste vozili motocikl i kupite onaj motocikl najjači i najveći, i normalno onda da dolazi do problema, objašnjava Mataija.

Statistika je alarmantna: za zadnjih par godina trećina svih smrtno stradalih u prometu su vozači i putnici na mopedima i motociklima, što u odnosu na ukupan broj vozila (dva milijuna automobila naspram 120.000 motocikala) ukazuje na izrazito visok rizik.

Kamere pomažu

Policija se u borbi protiv crne statistike fokusira na brzinu, koja je ključan faktor u oko 50 posto svih prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama. Broj kazni raste zbog postavljanja više funkcionalnih fiksnih kamera i kućišta.

– Kamere apsolutno imaju efekt. Sustav kamera funkcionira vrlo jednostavno – postoje kućišta i postoji sama kamera koja se može premještati. Iako kamera nije u svakom kućištu, sama činjenica da kućište postoji mijenja ponašanje vozača. Gdje god imamo kućište, tu se brzina spušta. Vozači koče. Vozači uspore. Dakle, i prazna kućica pomaže, tvrdi Matajia.

Kao odličan primjer navodi se riječka obilaznica, gdje je postavljanje kamere dovelo do discipliniranog ponašanja vozača.

Drugi ogroman problem, usporediv s brzinom, jest korištenje mobitela. Današnje kamere za brzinu mogu zabilježiti i korištenje mobitela i nevezanje. MUP to naziva "hat-trick": brzina + pojas + mobitel, sve se sankcionira na temelju jedne fotografije.

Što se tiče naplate kazni, činjenica da se kazna može prepoloviti ako se plati u roku od tri dana, ljudima očito nije dovoljno odvraćajuća.

– Ako je nešto prejeftino, ljudi to počnu shvaćati kao normalnu cijenu "sitnog rizika". Zato ćemo, kroz radnu skupinu, podići kazne za određene prekršaje za koje vidimo da postojeći iznosi jednostavno više nemaju efekta, kazao je Mataija.

Kada je riječ o alkoholu, u posljednjih nekoliko godina bilježi se pozitivan trend u smanjenju nesreća s teškim posljedicama. Mataija to pripisuje širem društvenom pomaku, uključujući i veću dostupnost taksi usluga.

– Danas su taksiji dostupniji nego ikad. Mladi se organiziraju, dvoje-troje ih podijeli vožnju, nitko ne razmišlja "ajoj, skupo je". To je odličan pomak, ističe Mataija.

Zanimljiv i malo poznat podatak je uloga osiguravajućih kuća. Iako zakon dopušta do 0,5 promila alkohola u krvi, osiguravajuće kuće sve više imaju pravila da u slučaju kasko osiguranja ne priznaju štetu ako je utvrđena određena količina alkohola, čak i ispod zakonske granice.

– Dakle – možeš biti u okviru zakona, ali ne nužno u okviru uvjeta osiguravatelja. A to ljude pogađa financijski, pa počnu razmišljati, kaže Mataija.

Mandić i Mataija upozoravaju da će nastavak trenda nesreća za koje su odgovorni roditelji, gdje su djeca stradala, u budućnosti utjecati i na cijenu polica osiguranja.

Mandić naglašava da je MUP rano shvatio važnost komunikacije s javnošću, jer "policija izlazi iz naroda i pripada narodu". Zato policija mora biti otvorena i točna u davanju informacija o sigurnosti. Prometnu kulturu, međutim, potrebno je učiti godinama. Zato policija radi s fakultetima i strukom kako bi prometni odgoj ušao ranije u škole, pa čak i u vrtiće.

– Ako dijete od početka uči da se veže u sjedalici i koristi pojas, nikad neće biti problema. Problem nastaje kad jednom dopustimo, drugi put zabranimo – tu pravila prestaju biti pravila, zaključuje Mandić.

Završna poruka vozačima i roditeljima svodi se na jedno, kako poručuje Mataija: "Sigurnost nije slučajnost – sigurnost je odluka. Policija nije svemoguće, a mi ne možemo biti na svakom mjestu, na svakom križanju, u svakom trenutku".

Nedisciplinirani biciklisti

Jedna od najnediscipliniranijih skupina sudionika u prometu, po dojmu policije, su biciklisti. Voze jednosmjernim ulicama u krivom smjeru, prolaze kroz crveno svjetlo i voze nogostupima.

– Bicikl je vozilo, a vozač bicikla je vozač – točka. I za njega kao vozača i za to vozilo vrijede ista pravila kao za vozača šlepera. Znači, nema tu iznimke, objašnjava Mataija.

Važno pravilo za bicikliste i vozače romobila jest da na pješačkom prijelazu moraju sići i gurati vozilo kao pješaci, osim ako biciklistička staza nije ucrtana uz pješački. Ako imaju stazu, ne smiju se samo sjuriti, već se moraju uvjeriti da to mogu napraviti na siguran način. U kontekstu pješaka, primijećen je rastući problem nepažnje.

– Čovjek hoda preko ceste, starija osoba, tipka na mobitel, ali on hoda kao da je na nekoj šetnici, kao da se ne radi o cesti. Vrlo lagano, vrlo polako, ne gleda uopće i tipka na mobitel, primjećuje Mataija.

Povezane vijesti

• U Kršanu akcija "Sigurnost djece u prometu"
• Na cestama stradaju najranjiviji: Djeca i dalje žrtve prometnih nesreća