Josip Voltić (Voltiggi, Voltigyi),slobodoumnik i leksikograf,rodio se u Tinjanu (Antignana)na jučerašnji dan, 27. siječnja 1750. godine (preminuo u bečkoj bolnici 25. kolovoza 1825., u koju je došao iz tamnica, gdje ga je smjestila austrijska vlast). Školovao se u isusovačkoj gimnaziji u Gorici, pa u Zagrebu u Višoj školi za državoslovne i financijske nauke, koja je za njegova studija postala Kraljevskom akademijom znanosti,jezgrom zagrebačkoga sveučilišta. U Beču je, gdje je proveo najveći dio svoga života, studirao pravo, kada se potpisuje kao Voltiggi Josephus, Istria, Italiae provinciae Antonaniensis Nobilis.

Privatni učitelj hrvatskog jezika

Nakon što je završio studij prava bavio se prevođenjem radeći u izdavačkoj tvrtki, bio je zaposlenik bečke talijanske opere, radio je i kao privatni učitelj hrvatskoga jezika.Poticaj za pisanje rječnika dobio je upravo od svojega učenika baruna Francesca Marie di Carnee Stefanea, carskoga opunomoćenika za Istru, Dalmaciju i Albaniju, podrijetlom Talijana koji je znao da će uspješnosti djelovanja uvelike pridonijeti i poznavanje jezika kraja koji mu je dodijeljen. Barun mu je do kraja života ostao zaštitnikom i prijateljem, ali mu nije mogao pomoći kada je zbog svojih jakobinskih liberalnih ideja bio zatvaran. Bio je optužen za protudržavni aktivizam te su mu austrijske vlasti zaplijenile sve rukopise i pisma. Od spisateljske djelatnosi valja, među ostalim, izdvojiti njegove prijevode djela s njemačkoga jezika na talijanski, latinski prijevod talijanskoga pravnog spisa i latinski prijevod rasprave o vinogradarstvu prema francuskome izvorniku. (Tractatus de vitis cultura arteque parandi vinum, crematom, spiritum vini, acetum simplex/O kulturi vina s gledišta pripreme vina, rakije i octa, 1808.), koje se dugo održalo u praktičnoj uporabi u vinarstvu 19. st.; knjiga je davana župnicima u Slavoniji, kako bi oni iz njih učeći mogli podučavati seljake vinogradarstvu i vinarstvu).

Komentator društvene zbilje

Svoja "Bečka pisma" (Lettere viennesi), knjigu pisanu talijanskim jezikom, objavio je u Beču 1789. godine. Prikupio je deset tobožnjih pisama u kojima komentira društvenu zbilju i moral intelektualnih i vladajućih činovničkih slojeva Beča i Austrije. Zato je i došao na loš glas kod austrijskih vlasti, koje su ga proganjale i zatvarale. Bio je naime pristaša liberalnih ideja svojega doba, iznosio je   svoja prosvjetiteljska uvjerenje i kritizirao bečku birokraciju jozefinskog toga vremena. Prema najboljoj tradiciji prosvjetiteljstva, on istodobno nudi savjete, ali za njih zna da su samo naivne tlapnje. Drugo slično djelo, "Lettera apologetica intorno al teatro italiano in Vienna contro le censure del Mercurio Austriaco", 1793. (Apologetsko pismo u svezi talijanskog teatra u Beču), također je izrazito protumonarhističko. Najvažnije Voltićevo djelo ipak je onaj s područja jezikoslovlja, trojezični hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik s aneksnom gramatikom ilirskoga jezika. Na naslovnici rječnika piše: "Ricsoslovnik (Vocabolario - Wörterbuch) illiriskoga, italijanskoga i nimacskoga jezika s jedno pridpostavljenom grammatikom illi pismenstvom: sve ovo sabrano i sloxeno od Jose Voltiggi istrianina. U Becsu (Vienna) 1803."

To je, dakle, trojezični rječnik s hrvatskim kao polaznim stupcem, a s talijanskim i njemačkim kao odredišnim jezicima. Rječničkoj građi prethode predgovori na talijanskom (A chi vorrà leggere), njemačkom (An die Leser) i latinskom jeziku (Lecturis Josephus Voltiggi), zatim poglavlje o izgovoru glasova (5 stranica) na talijanskom (Pronunzia delle lettere alfabetiche) i njemačkom (Die Aussprache der Buchstaben) jeziku te gramatika(Grammatica illirica; 59 stranica) čiji su metajezici talijanski i njemački. Voltićeva je gramatika pritom bila i prva u nizu gramatika hrvatskoga jezika objavljenih u 19. st., a s druge strane Voltić je posljednji dopreporodni jezikoslovac koji u svom djelu ujedinjuje i rječnik i gramatiku. Rječnik je sastavio za potrebe podučavanja hrvatskog jezika; prikupio je 17 tisuća riječi, pa je njegov rječnik omanji leksikografski priručnik. Utvrđeno je da se Voltić služio rječničkom građom iz djela svojih prethodnika (Mikaljina "Blaga jezika slovinskoga", Della Bellina "Dizionarija", Belostenčeva "Gazophylaciuma" te prvoga dijela Stullijeva rječnika). Njegova je koncepcija „iliričkoga” jezika obuhvaćala cijeli slavenski prostor, od Jadrana do Sjevernoga mora, ali jezik koji opisuje hrvatski dijalektno je raznolik.

Voltićev utjecaj na preporodni rad

Četrdesetak godina do pojave preporodnih rječnika to je bio jedini praktični rječnik iz 19. st. Voltićev "Ričoslovnik" utjecao je na preporodni rad, posebno na preporodne ideje ilirskoga pokreta utjelovljene u svojevrsnom nacionalnom idealizmu. Zanosio se idejom o zajedničkom književnom "ilirskom" jeziku koji bi se temeljio na jezičnom razvoju svih hrvatskih krajeva. Poznavao je sva tri govora, ali daje prednost ikavici. U leksičkoj građi bilježi dublete dobivene iz različitih tradicija pisanog jezika, odnosno različitih dijalekata čakavskih, štokavskih i kajkavskih. Njegov "Ričoslovnik" utjecao je na preporodni rad, posebno na preporodne ideje ilirskog pokreta utjelovljene u svojevrsnu nacionalnom idealizmu. Prijateljevao je s hrvatskim i slovenskim prosvjetiteljima: Matija Petar Katančić, franjevac-svećenik, književnik i latinist (1750.-1825.), Franjo Marija Appendini,svećenik, rodom Talijan, filolog, povjesnik i pjesnik, jedan od prvih hrvatskih životopisca i jezikoslovca (1768.-1837.), Jernej Kopitar, slovenski jezikoslovac (1780.-1844.) i dr., te je pripadao onima koji su tada vjerovali da su Hrvati potomci starih Ilira. Poznato je da je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, rođeni Karlovčanin, jedan od najznamenitijih ličnosti u Hrvatskoj na prijelazu iz 17. u 18. st. novčano pomagao istaknute jezikoslovce Josipa Voltića i Joakima Stullija.

Prvi hrvatski rječnik iz 1527. godine

Hrvatski su rječnici pratili rječništvo drugih europskih jezika. Prvi "Talijansko – hrvatski rječnik" objavljen je 1527. godine u Anconi, a autor mu je Petar Lupis Valentiano, trgovac španjolskoga podrijetla koji ga je za potrebe trgovine i trgovaca sastavio i dao tiskati. Bila je to knjižica od samo osam stranica, ali je od izuzetne važnosti za hrvatsku leksikografiju jer pomiče granice izdavalaštva na sami početak 16. st., čak 68 godina prije Vrančićeva "Rječnika".

Krajem 16. st. (1595.) Faust Vrančić objavljuje "Dictionarium" (Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika: latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga/hrvatskoga i mađarskoga). To je prvi hrvatski tiskani rječnik, koji ima oko 5.800 hrvatskih riječi, najviše čakavskih. Rječnik "Slovoslovje dalmatinsko – talijansko" pripisuje se isusovcu, piscu naše prve gramatike, Bartolu Kašiću, između 1597. i 1599.Objavljen je kao "Hrvatsko – talijanski rječnik s konverzacijskim priručnikom" tek 1900. godine.

Juraj Habdelić je svoj "Dictionar", hrvatsko-latinski rječnik, objavio 1670. godine za školske potrebe, a pisao je kajkavskim jezikom. Glavno djelo Ivana Belostenca bio je dvojezični dvosveščani rječnik "Gazophylacium ili riznica latinsko – hrvatskih (ilirskih) riječi". Rječnik je objavljen u Zagrebu tek 1740. godine. Osim po bogatstvu riječi, oko 40.000 riječi na 2000 stranica teksta, "Gazofilacij" je poznat po trojezičnoj koncepciji kajkavsko–čakavsko–štokavskoj. Jakov Mikalja, jezikoslovac, leksikograf i isusovac, tiskao je u Anconi 1651. godine djelo "Blago jezika slovinskoga". To je prvi hrvatski rječnik u kojemu je hrvatski polazni jezik, a pisan je štokavicom. Djelo sadrži oko 25.000 riječi uglavnom u jekavskom obliku uz nešto štokavskih i čakavskih ikavizama. Ardelio Della Bella, talijanski isusovac, propovjednik, misionar, znanstvenik i leksikograf izdaje trojezični rječnik "Dizionario italiano, latino, ilirico" (1728.), kojem je dodana kratka gramatika hrvatskoga jezika. Na početku 19. st. pojavljuju se dva rječnika: "Ričoslovnik" Josipa Voltića (1803.) i hrvatsko-latinsko-talijanski rječnik "Rječosložje" (1806.) Joakima Stullija.(Priredio Robert BURŠIĆ)

Povezane vijesti

• Čist zrak važniji od toplinske i električne energije
• U zoni Pauletići neće se moći graditi energane na bio-masu
• Tinjan: Pola proračuna za izgradnju vrtića